| Kad se vozaš u ponoć |
| Četvrtak, 26 Ožujak 2009 09:09 |
|
Često sjednem u auto u ponoć ili kasnije... Kad radim nešto na internetu a ostanem bez pljuga. Tako sam i noćas. Laganim gasom do prve benze. Kupio pljuge i kavu i odlučio se malo provozati. Noćna vožnja mi uvijek godi. Pusti su Vinkovci noću. Sreo sam valjda tri-četiri auta u pol sata. Možda je to dobro, ovako zbrkane misli vole praznu cestu.Pakao je u meni zadnjih dana. Ne znam se dobro nositi s takvom zbrkom. Sve se svodi baš na ono što valjda svi znaju čim napišem bar jednu riječ ovdje... Fali. Fali mi. Jer, nije to povrijeđen ego. Ipak sam ja taj koji je otišao. Što ne znači da sam otišao hladan. Na trenutke, u tim stanjima kad me "baca" gore-dolje, na trenutke pomislim kako dobro ne vrijedi jer se za mene nitko nije borio. Mene je samo pustila da odem. Ali opet, znam da je to glupost. Jer nisam otišao zbog odnosa između nas, već zbog nečeg na što ona ne može utjecati. Jer ta dvojba je u meni. I stvar samo moje odluke. Na trenutke pomislim da sam ja kriv za ovo što si sada radi. Jer sam ju ostavio zdrmanu, meku, ranjivu. I opet... I to je glupost. Jer, čak i da je prošla godina ili dvije nakon mene, ovaj slijedeći bi se valjda svakako dogodio. Znam i zašto. Ali možda bi ga dočekala spremnija. Približio sam joj se opet, nisam toga odmah bio ni svjestan. Pustio ju duboko unutra, tamo gdje je s njom toplije. I sad ne znam što ću sa sobom. Mirno je bilo s njom. Lijepo. Nisam pisao blog, nisam bio sjeban... Radio sam puno. Postigao sam puno. Imao sam podršku. Danas sam nosio pločice u stan kojeg možda i neću kupiti. A nosio sam ih jer i radim u toj firmi koja te stanove gradi. Bio sam šljaker koji nosi pločice u stan sretnika koji će ga kupiti. A to sam možda ja. Imam još vremena za odluku. Ali bojim se. Recesije, gubitka posla, svačeg-nečeg... A zapravo ću preživjeti i ako ostanem bez njega. Čovjek ne preživi samo ako umre, jel... Ali fali mi podrška. Fali mi netko da mi kaže "ne boj se, sve će biti u redu". Odmah poslije onog nemira kad se grlo stegne i oči orose obuzme me neki čudan mir. Zagrije me nešto iznutra. Zagrijem sam sebe. Smirim se tada, mogu spavati. Pogleda: 323 Komentari
(3)
|
pamti sretne dane, ne dopusti gorčini da te obuzme.