Home Skroz osobno Strah kao pokretač
Strah kao pokretač
Nedjelja, 22 Veljača 2009 03:20

strah Čovjek vremenom prevlada sve svoje strahove i frustracije. Uglavnom se istope u svakodnevnom životu, kad se boriš za opstanak i nemaš previše vremena za razmišljanje.

Malo mi je strahova ostalo. Zapravo, tek jedan pravi. Strah za vlastitu egzistenciju, frustracija ukorijenjena još tamo negdje u srednjoškolskom neuspjehu kojeg sam si priuštio zbog lijenosti, slabosti, adolescentske izgubljenosti u nekom vlastitom nebuloznom svemiru. 

Dakle, svoju srednju sam završio u 35. godini života. Neku jadnu trogodišnju.

Platio sam ju tada nekih desetak tisuća kuna (srećom pa sam imao barem jedan razred završen u onim vremenima redovitog školovanja) i opet s tom školom nisam imao baš nikakav plan. Jer - bilo mi je važno samo završiti ju da mogu reći da imam srednju školu. Iako sam oduvijek bio pismen a nisam ni jako glup, odgovor na pitanje o stručnoj spremi bio je prevelika frustracija.

Nikakvu veću sigurnost nisam osjetio kad sam stekao svjedodžbu KV vozača, naravno, osobito jer se tim poslom baš i nisam htio baviti. No, investicija u izobrazbu se ubrzo pokazala korisnom. Otvorio sam i obrt pored stalnog posla kojega ne bih mogao otvoriti bez (barem) trogodišnje srednje. Tada sam već bio jako zadovoljan postignutim.

Obrt kojeg sam otvorio smatram tek "krpanjem". Jer posao za plaću koja nije loša je još uvijek no.1. U planu je daljnja izobrazba. Informatička. Jer to mi leži, tu već sad ostvarujem neke rezultate.

A razlog svemu tome - i završenoj srednjoj, i otvorenom obrtu i daljnjem obrazovanju je STRAH. Strah od gubitka posla. Iako u zadnjih 12 godina nisam bio niti dana bez posla, iako sam od tada naučio još mnogo toga, STRAH je uvijek tu. Iako sam prošle godine od tog dodatnog obrta (od svega nekoliko sati rada tjedno) ostvario sigurnih 30.000 kuna, strah ne nestaje. Neće nestati ni ako daljnje obrazovanje bude išlo po planu. 

Kao da sam jadan neuk, bez ruku, očiju i mozga, toliko se bojim. A sve što radim kazuje mi da nikad neću biti gladan, gol i bos. No uzalud, strah ne jenjava. Ukorijenjen još prije 20 godina i skoro još toliko godina pojačavan, STRAH je uvijek sa mnom. 

Pitam se koliko će još napredovanja  biti potrebno da nestane. A možda nikada ni neće nestati. Možda ne bih znao živjeti bez njega. 

Komentari (3)add
...
autor komentara: čila , Veljača 22, 2009
Pozdrav.Ne znam što je ovo,gdje sam,tu sam slućajno.Vidim da se može i komentirati,inaće nemam volje,ali eto sad mi se odjednom baš da,možda zbog smirenih nedjeljnih trenutaka u kojima ne moram misliti za,zbog ili na nekog.Dakle isključujem svaki oblik altruizma,plemenitosti i odgovornosti i odlučijem što-komentirati razmišljanja nekog nepoznatog lika-pa dobro! Uglavnom što fali strahu kao pokretaču? Zbog straha možeš napraviti svašta,on može biti kreativan koliko i destruktivan,on daje nekakvu dimenziju životnosti samom životu. Susrećem se sa ljudima koji imaju strah od straha,i ja ga ponekad osjećam. Znaš ono kad te unaprijed strah situacije u kojoj očekuješ da ćeš osjetiti strah. To može voditi izbjegavajućem ponašanju koje nije produktivno,ono ti uskraćuje iskustva,izolira te i osiromašuje.Sa druge strane strah može biti jako koristan-na tvom primjeru;ponukao te da završiš školu,potiče te da se dalje usavršavaš,uostalom čini te da ujutro ustaneš iz kreveta-zašto? Zato jer te strah neobavljenog posla,neplaćenih računa,možda te strah nezadovoljnog pogleda žene,oca,neprošetanog psa... Možda te strah savjesti za koju znaš da će te gristi. Strah je sastavni dio života,strah je akcija,u stanju jačeg uzbuđenja(npr seksualnog,intelektualnog)tvoje tijelo fiziološki reagira slićno kao u strahu;pojačano se crpe izvori energije,povečava se oslobađanje adrenalina,cijeli organizam se pokreće,izoštrava,priprema... Mislim da ne treba bježati od strahova,sa njima se živi,neki put te sjebu,drugi put rade za tvoje dobro.I nije neki bad ako nešto od toga što radiš,radiš iz straha. Ima puno gorih emocija koje te mogu tjerati da djeluješ-npr mržnja,pakost... Ma ustvari strah je OK-kad se ne bojim!
...
autor komentara: Orka , Veljača 23, 2009
No hard feelings, ali priču o strahu kao pokretaču ne pušim. Strah od smrti doveo je do stvaranja religija - jedne gluplje od druge. Strah od različitosti doveo je rasizma, šovinizma, nacionalizma, antisemitizma i ostalih izama. Strah od samoće doveo je do mase neuspješnih veza, loših brakova, nesretne djece. Jednom rječju - strah nikad nije urodio ničim dobrim. Strah tjera na povlačenje, na oprez, na uzmak - to je u suprotnosti s ljudskom prirodom i znatiželjom.

Mislim da ovo što ti osjećaš nije strah - u nas ti to zovu ambicija, frende ;o) Eh sad, kad za nekoga kažeš da je ambiciozan u dosta slučajeva ta riječ zazvuči onako podmuklo (on će preko leševa do uspjeha, ali to nema veze s ambicijom nego s beskrupuloznošću ;o), ulizivački (ambicija ljude tjera na dupelištvo), izolaciju od "normalne" populacije (zbog posla, faksa, škole, whatever, ne stigne se družiti s prijateljima, upoznati nove ljude, blatruć).

Nas Titove pionire učili su da se ne ističemo, da budemo skromni, ponizni, da brinemo o svojim drugovima, da sebe i svoje potrebe stavimo na drugo mjesto. Demokracija je donijela cajke, drogu, propast morala, podmićivanje, kupovanje ispita i Titovi pioniri preobrazili su se u poluzombije današnjeg društva. Počeli su misliti na sebe i svoje potrebe (s punim pravom, da se razumijemo), istovremeno osjećajući nešto novo. Ti to nazivaš djelovanjem iz straha od ovoga ili onoga, ja to nazivam probuđenom samosviješću i ambicijom.

Bravo! ;o)
...
autor komentara: 1971 , Veljača 23, 2009
@Or... Ipak je strah. Da si sebi s obrazovanjem napravila ovo što sam ja sebi, shvatila bi. Dijelom je tome uzrok i dojam (ili da radije kažem - spoznaja) da je vrijeme u kojem živimo sve nemilosrdnije prema onima koji ne grebu naprijed jer danas čovjeku koji radi više ništa nije zajamčeno. Dojam da svi oni koji se pouzdaju u danas stabilnu kolotečinu već sutra imaju šanse ostati poput riba na suhom.
Sjetila si me priče o pokojnom starom... Čovjek kod kojeg me je uvijek nerviralo što nemamo drugih tema osim što ćemo sutra za ručak ili što sve imamo u hladnjaku raspoloživoga za večeru... Jednog dana sam se izjadao starijoj sestrični, njegovoj nećakinji... Koja mi je ispričala kako su on i njegova sestra (njena majka) odrasli i kako su bili željni najesti se. Tu sam već pomalo počeo shvaćati njegovu potrebu da i dalje puni prepuni hladnjak. Bilo je to iz straha.

@čila... Sjetih se tvog komentara večeras, bio sam s nekim na kavi... Udavio sam ženu. Izbili su iz mene u razgovoru strahovi, još uvijek pokušavam shvatiti što je bilo "trigger" za to. Jer sam obično puno vedriji u druženju. Nadam se da ju nije strah straha. Vidjet ćemo.
Napišite komentar
manji | veći

busy
 

Gdje ste?

Ovo je samostalan blog nekadašnjeg blog.hr člana, većim dijelom tek osobna piskaranja, a djelomično i PC i ICT svaštara pisana svima razumljivim jezikom. 
 
1971blog

Moj-Oglasnik.Com.hr

Pošalji mi poruku

Email:
Naslov:
Poruka:
Anti spam - upiši brojkom TRIDESET TRI u kućicu ispod