| Poslijeponoćna slagalica |
| Srijeda, 03 Ožujak 2010 01:31 |
|
Slijedećih deset dana očekujem užasnu gužvu u poslu, počinje već danas. Iliti sutra, zapravo. Kad se probudim. :))) A to sam priželjkivao već duže vrijeme, jer - stanje s lovom je katastrofično. Bilo je već krajnje vrijeme. Ova situacija s tim curama me je zatekla jako nespremnog. Kao i uvijek, prvo bude ništa-ništa-ništa pametnoga mjesecima, onda se dogodi da moram izabrati pravac, jer baš i ne volim "sjediti na dvije stolice". Ona druga uopće nije sporna, s njom možda ništa i ne bude, to se sad ne zna. Primjetio sam da joj nije bilo mrsko što sam se ponovo javio. Ali znam da neću moći ni pokušati dok sam ovdje gdje jesam. S ovom svojom pravničkom enigmom. U čije pozitivno odgonetanje ne vjerujem. NE SNALAZIM SE DOBRO. Vidi se to, ha? Poslije onih samoanaliza u postovima od nedavno, stalno razmišljam o tome da li bih mogao kod sebe mijenjati nešto. Tu ste i vi krivi, daaa... :-p
Ali, zapravo - NEMAM ŠTO MIJENJATI. Ništa bitnoga. Ne može se to u ovim godinama. Znam što mi paše ili ne paše. I sva ta samonagovaranja ne prolaze. Pravnica nije loša osoba. Nije kriva što je drugačija, ali ona je to što jest i to nije ono što trebam. Ja volim toplo, zajedničko, ona očigledno nema takve potrebe. To je zapravo savršena žena za većinu muških. Voli seks, a u svemu ostalom je nema, ne opterećuje čovjeka. :)) Jedino meni to ne paše. Zašto sam onda uopće tu? Pa i nisam samo ja kriv. Ona je ta koja nije odustajala. A ja, opet - zaboravim koliko je mlađa, pa mislim da tu nečega ima, nečeg što ona vidi, a ja na uspijevam. A ona zapravo ne kuži te razlike, jer ih na svojoj koži nikad nije osjetila. Nije još naučila. Ne skontam to odmah,jasan pogled mi pomuti ta njezina respektabilna stabilnost zbog koje ju doživim kao nekoga tko sigurno zna što radi. A to ne mora biti tako. I s Čvrstom sam napravio istu grešku. Pouzdao se u njezino jasno rasuđivanje. Zaboravio kakav sam ja bio u tim godinama, koliko sam još upitnika imao vezanih i za samoga sebe, a kamo li za svijet koji me okružuje. Što će reći zapravo da se negdje u sebi osjećam tek ravnopravnim, nikad superiornim, starijim ili bilo što slično. Primim ih kao sebi ravne. A one to uglavnom nisu. O mlađima pričam, da. Ostavim im njihovu polovicu tog tereta razmišljanja, shvaćanja, odluka. I vjerujem u to da će se snaći. Trenutnoj zbunjenosti sigurno ne pogoduje ni taj strah od vezanja koji mi se nakon prošlojesenje sapunice skroz neželjeno i neprimjetno uselio na mala vrata, poput lopova. Uopće ga nisam bio svjestan dok se nije ispoljio na tim spojevima u proteklih desetak dana. Baš kao da sam sve činio da ih otjeram. Kao da im želim reći "Evo ti sve na hrpi, pa bježi ak' ti je previše... Samo da opet ne bude onako.". I kad se dogodi takav period u kojem nisam siguran u vlastite odluke, ja trebam prijatelja. Onog najbližeg, koji me dobro poznaje. Čisto da mi otvori oči s par tvrdnji ili podpitanja, da mi osvijetli ono što i sam zapravo znam, ali trenutno ne uspjevam vidjeti. Trenutno postoji samo jedna takva osoba. Između svega ostalog, bila je i prijatelj. I nismo u kontaktu. Jedna koja već unaprijed zna koja su mi nastojanja uzaludna i što ću učiniti kad se malo bolje snađem. I vjerujem da joj je zanimljivo čitati ovo, da istog časa prepozna sva moja samozavaravanja, sve zablude koje si sam namećem. Kao da ju čujem. "Baš si budala, neće ti to proć." Ili "Daj se saberi, koji ti je..."...
A ja se, eto, ipak saberem. Treba mi vremena, da. Da sam to uspio prije onih prvih pusa neki dan ne bi škodilo. Al jebiga... Ne znaš koliko je voda hladna dok ne zaroniš dublje.
Odredi kao favorit
Pogleda: 268 Komentari
(4)
|
