| Predigra |
| Petak, 26 Veljača 2010 02:20 |
|
Znam, odmah će vam oči iskočiti u očekivanju lascivnih opisa seksualnih dogodovština. Sram vas bilo. :-p Nema ovdje ništa oralno, razočarat ću vas. :-p :))) Tek opet malo analiza (moglo bi se reći - tko ne *ebe, taj vječno psihoanalizira). Post je zapravo "predigra" za nešto na što me je Aurelija cimnula ovih dana, a ne mogu to sada napisati, malo me zatekla temom o kojoj nikad nisam previše razmišljao. Već dva-tri dana po glavi vrtim istu temu... O promjenama u vlastitom viđenju nekih situacija iz prošlosti. Još se dobro sjećam ljutnji, razočaranja, pomiješanih toplo-hladnih emocija doživljenih u tim brojnim prekidima. I o sklonosti da sve njih strpam u neki isti negativni koš. Gadure. Glupače. Idioti ženski. Isprazne, banalne, lažljive. Hladne. Iskompleksirane. Ovakve-onakve. Bla-bla. Tek pusta samoobrana. Krpanje rupa na neki loš, umjetan način. Istresti na onog drugog tonu čiste krivnje. A istina je ipak drugačija.
Ne mislim se sada posipati pepelom i tvrditi da sam ja bio nečemu kriv. Jednostavno - nisam. Uvijek, baš uvijek sam uložio dovoljno sebe, nikad ništa tajio, otvoreno pokazivao što mislim, osjećam, čega se bojim a za što ni najmanje ne marim. Nikad neću dovesti u pitanje vlastiti ulog u bilo koju od tih veza. Naravno, govorim ovdje o onim vezama koje su bile shvaćene kao "ozbiljne". Furanja, hodanja, poruke za dobro jutro i laku noć... No, nisu bile krive ni one. Zašto kriviti one čija se vizija svijeta i života ni najmanje ne podudara s mojom? Mislim, i dalje se ne bih družio s mnogima od njih, njihov stil života me uopće ne privlači. Ali i to je stil kao i svaki drugi, a ima ih raznih. Netko će biti fasciniran brzom vožnjom u autu, netko će radije sjesti kraj rijeke. A netko najradije otići u shopping. Sve su to ljudi. Pravo za kriviti nekoga imam možda samo u situacijama kad su mi bezočno lagale, namjerno me pravile majmunom ili slično. Ali takve stvari su se meni zaista rijetko događale. Uglavnom i najčešće - u vezi sa mnom otkrivale su i sebe. Jer takvu čudnu jedinku baš i nisu srele do tada. Postajale su svjesne zapreka i razmimoilaženja tek kada su u tu vezu zagrizle. Nismo se poznavali u početku, vizije su nam jednim dijelom bile slične i toga smo se držali u razgovorima, sve ono ostalo pojavljivalo se kasnije. Prvo se oduševiš sličnostima i to te drži. Razlike previđaš, ne vjeruješ im, potiskuješ, umanjuješ im značaj. Dugo već poznajem sebe. No, puno je vremena trebalo da se uspijem bar malo "izmjestiti" iz svoje kože i pogledati tu sliku sa strane. I tu vidim jednog poprilično zatvorenog čovjeka s izraženim prijezirom za većinu uobičajenih, općeprihvaćenih normi, nekoga tko je najsretniji sam sa sobom ili nekom skoro identičnom jedinkom, koja će, kao i on, biti najsretnija u nekim "unutrašnjim" putovanjima za dvije osobe, odmaknuta od vanjskog svijeta i koncentrirana na uzak krug ljudi koji razmišljaju slično. Introverti i ekstraverti (ima ovdje dobar članak o tome). Sjesti kraj rijeke i osjećati sreću pretresajući s nekim sličnim vlastitu životnu filozofiju, ili sjesti u birc sam za šankom i čavrljati o trivijalnostima s dvadeset ljudi koji naiđu u međuvremenu... Sve su to ljudi. Ovakvi ili onakvi. Ne shvatite ovo previše doslovno. Nisam ekstrem, osjećam konkretnu potrebu za socijalizacijom. Ali tek s vremena na vrijeme, u određenim dozama. Odem npr. danas među ljude, nađem si nekog društva (a uvijek znam gdje ga ima), ispričam se o najrazličitijim mogućim temama, ljudima i zbivanjima, sprdam se, smijem, zajebavam - i bude mi to dovoljno za slijedećih 4-5 dana. Čak i površno druženje i zezanciju na poslu prijepodne, s ljudima s kojima se poslijepodne niti vidim niti čujem - smatram vrijednošću. Potrebom bez čijeg ispunjenja bi mi i moj vlastiti, najdraži svijet postao težak i tmuran. Nisu te moje bivše cure krive što su drugačije. Nisam valjda ni ja kriv jer sam takav - drugačiji. U tome leže mnogi odgovori.
Malo mi je šokantna činjenica koja me je "pukla" ovih dana... U cijelom svom životu, u svim tim druženjima, tipkanjima, ispijenim kavama (a bilo je toga ooooo, daaa) - ja znam samo za dvije osobe s kojima bih mogao biti. S jednom sam već i bio, drugu poznajem kraće vrijeme (uglavnom kroz pisane riječi) i naslućujem u njoj iste potrebe, čujem i čitam istu otvorenost izražavanja misli i osjećaja, vidim istu sklonost k presipanju "iz šupljeg u prazno"... I da smo bliži po životnoj dobi, lokaciji i ciljevima, sigurno bih grizao u tom smjeru. Porazno? Pa i nije. Ako od pedeset ili stotinu njih ja poznajem već dvije... To znači da negdje postoji i treća. I četvrta, peta, šesta.
Čemu sva ova predigra? Ona je zapravo zaključak da su sve promašene veze najčešće samo rezultati pogrešnih "poklapanja". Submisivna osoba vjerojatno neće biti sretna uz istu takvu. Dominantna osoba nikako ne prolazi s drugom dominantnom osobom. Puno češće oko nas postoje te potrebe za različitošću, rekao bih. Ja imam potrebu za sličnošću.
Pravi partneri su oni koji se uzajamno ispunjavaju u svim potrebama koje su im važne. Kakve god to potrebe bile. I kako god one izgledale nekome drugom sa strane.
Kad se ne "poklope" tih dvoje pravih, nitko zapravo nije kriv.
Odredi kao favorit
Pogleda: 240 Komentari
(0)
|
