|
Prošlo je za čas, ni meni nije jasno kad prije, ali eto... Pol godine sam s Milicom. Zanimljiv je to odnos. Uglavnom miran i skladan, na tjelesnom planu sve žešći, teško da bih se mogao požaliti na bilo što. Ni ne žalim se. Doduše, često mi padne na pamet to odstupanje od onoga što sam za sebe smatrao neophodnim. Milica nije osoba koja sa mnom dijeli svaku misao. Ta meni "zacrtano" potrebna komponenta prijateljstva ne postoji u onoj mjeri kakvu sam za sebe želio. Jednostavno - ona ne kuži tu ljepotu presipanja iz šupljeg u prazno. Nema tu potrebu. I onda ja razmišljam... Otkud meni ta potreba? Što ju je potaklo? Ono, sjediti i filozofirati na temu ŠBBKBB (što-bi-bilo-kad-bi-bilo), raspredati o ljudima, događajima, svijetu i svemiru... Jednim je to dijelom potakla usamljenost, zbog koje mi jedna jedina osoba treba ispuniti više različitih potreba. Iako to nije presudno niti ključno u toj priči. Ono što je tu (čini se) veći problem je neki ziheraški pristup ljubavi, vezi, nesklonost slijepom prepuštanju nepoznatim stazama... Da, kad nekog znam u dušu i ne vidim u njoj ništa po mene potencijalno pogubno, tada sam sklon prepustiti se u potpunosti. 100% vjerovati. Inače držim ručnu, čvrsto. Milica je tu moju ručnu kočnicu spustila znacima koje sam morao odgonetati. Ne, nemojte misliti da ne razgovaramo. Razgovaramo mi, svakodnevno. Više puta. No, teme su nam nešto sasvim drugo nego što su bile npr. one dijeljene s Ljubinkom. Razgovaramo o tim danima, kako ih provodimo kad nismo skupa, zezamo se, zadirkujemo... I u tom zadirkivanju razvije se i dosta topline.
Učim. Nešto drugo, nešto novo. Odlučih vjerovati, ne bojati se. Drugačije se jednostavno ne isplati. Učim, i to kad sam pomislio da više nemam što naučiti, uviđam silnu zabludu. Glupu bahatost sićušnoga pred sudbinom. Ulazimo u drugu polovinu, prema punoj godini. Mirno, bez oblačaka na horizontu. ******** Kad sam si zimus pribavio novi mobitel, prebacio sam u njega sve što se iz starog moglo prebaciti. I poruke. Čini se da ovaj novi ima užasno puno mjesta za njihovu pohranu, još uvijek mi ne javlja da tog mjesta ponestaje iako imam nekoliko tisuća poruka u mapama. Najstarije datiraju iz svibnja prošle godine. Ne znam zašto sve to nisam obrisao. Valjda se volim povremeno prisjetiti svega. Ljubavi, svađa, dragih osoba i budala. I ne briše mi se to. Čak bih volio da ih imam i starije. One od prije 5-6 godina. Čudak sam, reklo bi se.
 |
Skroz osobno 
