|
Kada u ovakvo doba u kojemu ljudi masovno ostaju bez posla dobro plaćen radnik (zaposlen na poprilično sigurnom radnom mjestu) razmišlja kako bi potražio drugi posao, moglo bi se reći da i nije baš normalan, zar ne? Ili da je obijestan, nerealan, lud? Zbrajam ovih dana pluseve i minuse te ideje. S jedne strane - u ovoj firmi zarađujem toliko koliko neki drugi ljudi u radnim kombinezonima na tregere mogu samo sanjati. I posao mi je dovoljno siguran zbog znanja koja posjedujem. S druge strane - trujem se svakodnevno, veći dio radnog vremena radim dosadan, rutinski posao, a otvoreno mi je rečeno da se bilo kakav moj napredak ili bolje radno mjesto ne naziru u skorije vrijeme (skorije vrijeme mjereno godinama). Možda najviše boli upravo ovo zadnje.
Zbrajam, oduzimam... Mislim da sam u ovom trenutku spreman raditi za manje novca, ako su uvjeti bolji, ako je posao izazov, motivacija, učenje... Jer - do sada se pokazalo da su znanja i vještine jedina prava garancija za siguran posao onome tko ne posjeduje neki papir s kojeg se kočopere opake titule. Biti manje zamjenjiv od drugih jedina je sigurnost za mene. Dakle - bilo bi to dobro... Ići dalje. Učiti. Napredovati. Biti još bolji i svestraniji. Pa... Vidjet ćemo. ******* Školica je pri kraju. Od danas više ne putujem, radim na završnom ispitu, to mogu i od kuće. Želim ga napraviti pre-predobro. Tako će i biti. Do najsitnijih finesa. Laku noć, lipi moji. ;)
 |
Skroz osobno 
