|
Da vas netko upita kad ste počeli planirati život (iliti svoju budućnost), što bi mu odgovorili? Da li ste imali neku viziju svog života već u tinejdžerskim godinama, ili ste ju stekli kasnije? Da li ju uopće imate? Nisam nikad puno tupio oko toga, ali se sjećam da mi je u tom razdoblju prije dvadesete pomisao na tridesete godine vlastitog života bila vezana uz neku moju obitelj. Ništa precizno niti čvrsto, više u onom stilu "U tridesetima ću vjerojatno imati djecu". Koliko su te tridesete izgledale daleko, najbolje svjedoči i moja crnohumorna zajebancija kako ću vjerojatno riknut od raka pluća u trideset i drugoj godini života (sasvim nevezano za onu "obiteljsku" priču, ovo sam stvarno doživljavao kao humor)... Neki dan sam proslavio trideset i deveti rođendan. Bolje rečeno - doživio ga i preživio. Baš ih više i ne slavim. Dakle, te tridesete, koje su nekad izgledale tako daleko, sada su prošle. Šaptom, rekao bih. U dahu. U jednoličnosti istog posla, istih ljudi, preslikanih svakodnevica.. Jedinu bitnu razliku činile su veze. Ove moje neuspješne, nanizane... Horror, zar ne? :)))
Konkretan plan još uvijek nemam. Jer, uvijek sam odbijao planirati solo-život, a još se ni s kim nisam našao u planovima za dvoje (troje, četvero...). Samim time, iako nisam ništa pametnoga iliti jako racionalnog napravio, nisam činio ni "nepametne" poteze, poput npr. kupnje motocikla. Jer, nekako mi je to nalikovalo upravo na prihvaćanje solo-života. I tako... Ide se u školice, razmišlja se o boljem poslu, o većim prihodima, kupnji stana, nekome za zajednički život i izradu kmečavih posranaca... A s druge strane, gledaju se moto-oglasi, kao nešto što vjerojatno nikad neću realizirati... Ili možda hoću? Slijedeće godine slavim 40-ti rođendan. Možda prvi rođendan vlastitih solo-planova, na sjedištu nekog brundavog konjića. Ne zna se još. Sve je još nepoznanica. Ali, mislim da će slijedeća godina biti godina bitne promjene, kakva god ona bila. Dogodit će se sigurno.
 |
Skroz osobno 
