Bijah večeras kod frenda, ne dođem mu često. Malo smo oblijetali oko njegovog motocikla kojeg je ukrasio maestralnim oslikavanjem u tehnici airbrush... Malo mi, doduše, idu na živce ti obavezno mračni "heavy metal" motivi, ali moj N. je majstor tog zanata i zbog ljepote njegove izvedbe motiv sam po sebi pada u drugi plan. Jednostavno - čovjek padne na dupe od efekta.

A još zanimljivije mi je bilo to što njegovo najstarije dijete, sin koji upravo završava osnovnu, mašta o vlastitom motoru. I na što babo N. odbija čak i pomisliti. "Kad bude zarađivao svoj novac, nek si kupi motor". 

N. zaboravlja na neke proživljene priče... Vlastitu - on je također želio motor i prije nego što je počeo zarađivati vlastiti novac (a k tome ga još vlastiti otac nije "dražio" svojim ludim motorom, njegov otac ga nije imao), i priču jednog prijatelja (iliti moju) kojemu je mladenačka strast za motociklima iz života eliminirala sve ostalo, pa tako i vlastito školovanje. 

"Ode moj T. ponekad kod prijatelja pa se vozaju na njegovom skuteru, ali su na oku njegovim roditeljima..."

Eh, da... To je dosadno. Voziti se u krug na 200 m od kuće. Mogao bi T. potražiti i  nekog drugog prijatelja... Koji smije dalje i brže.

Motocikle treba za maloljetnike zabraniti zakonom.  Bez obzira na kategorije, snagu, brzinu... Bicikl, pa okreći pedale. 

**********

Ako povučem još 4-5 "recki", mogao bih postati ženomrzac. Ne želim.

Više no ikad želim da slijedeća bude The One. Ili bar prva poslije nje. Skupljanje priča i lica nema više nikakvog smisla. Ponestaje mi onih toplih ladica koje hodočastim sjećanjem.

Ne želim brojeve. Ne želim niz. 

Želim Osobu. Blisku.

Svoju i moju. 

Komentari (0)

Napišite komentar

Korisničko ime / nick*

e-mail*

Website (nije obavezno)

Komentar*

manji | veći

Prati komentare putem e-maila (samo za reg. korisnike)

Pročitao/la sam i prihvaćam UVJETE KORIŠTENJA (obavezno!).

Dodaj komentar Pregled