|
Okus Tangerine na jeziku, sprdnja s konobaricom, uvijek neki smijeh. Vedar čovjek, nema šta. Glad. Sve rjeđe ručam. Pekarnica poslije školice, uvijek ista. Usput. "Još nešto?" "Broj mobilnog!" Ne, nisam. Lijepa je. Svaki put se upitam kakav joj je status. Mojih je godina. Možda dvije mlađa. Preozbiljno djeluje. Tišti ju nešto. Muž? Djeca? Ljubavnik? Želim joj izvući osmijeh. Ima još vremena. Nosim punu vrećicu za večeru dugu 45 km. I praznog sebe. Mislim da bih mogao prolaziti kroz ljude na ulici. Toliko mi izgledaju salonski, izložbeno, nestvarno. Kao projekcije. Vozim kući. Stotine auta. Tisuće. I moj zeleni, sam među njima. Možda bih mogao prolaziti i kroz aute. Jer zapravo - nema nikoga.
******** Opet prizivam neku tugu. Toplu. Bilo koju. A ni jedna me neće. Ništa mi ne može stegnuti grlo. Zato se ovih dana veselim pred svima. ********
Pravnica ne odustaje. Ja se ne javljam, ona se ne duri. Prođu dva-tri dana i eto je opet. Možda ju i sretnem još jednom. Nisu zaživjele stvari koje su započele magnetizmom, simpatijom, naklonošću... Možda prođe ono što započne krivnjom zbog izbjegavanja. ******** Tedi dobro grije.
 |
Skroz osobno 
