|
Moja "pravna" saga odvija se i dalje, moglo bi se reći - zahuktava se. Barem njezin virtualni dio. Deja vu, viđeno već toliko puta da postaje dosadno. Realizacija je, čini se - neizbježna, dijelom zbog činjenice da se ništa pametnije ne događa i da mi je baš jebeno dosadno, a dijelom i zbog činjenice da je Miss Law zagrizla do te mjere da više uopće nije važno tko će se prvi javiti... Svaki dan mi je prisutna u životu. I veoma aktivna. Gotovo da ona mene cima na susret. A ja sam još usporen, pomaže mi u tome sasvim konkretna udaljenost, nisam baš vruć za ulijetanje u nešto s curom do koje imam puno više vožnje no što sam ikad bio spreman. Ali, uletjet ću, znam. Zbog već spomenute dosade. Prvi dojam je nepovoljan. Zaista - viđeno već više puta. Doživljeno. Preživljeno. Fotke poslovno skockane cure, pa još poneka fotka s malim ćenom (pas, dog, canis, der Hund) u naručju, koji joj, ByTheWay - savršeno pristaje. Onaj neki dojam kad ti se apsolutno logičnim čini ideja da će i za deset godina sve to izgledati isto. Poslovni izgled i kućni ljubimac u zagrljaju. Bez puno "lufta" za druge priče. No, ajd... Da pokušam biti objektivan... Počelo je onako uštogljeno kako sam i očekivao, sukladno tom vizualnom dojmu stečenom pogledom na fotke, ali nastavilo je puno otvorenije, s dosta zezancije, vedro i pozitivno. A, uostalom, zaključismo proteklih dana da sam pretvrd u tom svom skeniranju (uglavnom sam se složio s kritikama) i da ljudima, pogotovo ženskim ljudima (  ) trebam dati barem malo više prostora.
Dakle, sad slijedi moj odlazak tamo (u roku od par dana), obostrano zanimljiv razgovor od 3-4 sata, i, samo - pozdrav uz naznaku da će se susret ponoviti. Pa onda još jedan susret, pusa, klinč u autu i početak NEČEGA. Pa moje apsolutno razotkrivanje samog sebe, ovaj put pojačano i pričom o višekratno repriziranim ishodima takvih scenarija (na što će ona reći da ona, naravno - NIJE TAKVA), pa mjesec dana nečeg obećavajućeg i onda nagli uzmak, traženje dlake u jajetu, igle u plastu sijena i slično. I već poznati The End, ja njoj ili ona meni, svejedno. Jedino što me može spasiti jest neka već spomenuta zamišljena blagajnica iz Konzuma. :))) Ili mogućnost da uživo neću proći izgledom. Ili pak mogućnost da ju zgrabim za ribicu već na prvom spoju, pa za taj događaj optužim laku ženu umjesto klasične muške svinje (a što se neće dogoditi ako mi bude dovoljno zanimljiva). Kako god bilo, jednu stvar znam: ova neće čuti riječ "blog" čak ni da me kolju, peku na laganoj vatrici i serviraju s mladim krumpirićima i zelenom salatom. ****** Svratih danas poslije posla u pekarnicu u kojoj sam i inače bio čest kupac proteklih mjeseci. A u pekarnici ženska k'o od brda odvaljena (onako visoka, žešća, koščata), dlakavih ruku (čest slučaj u takvim radnjama, ne znam jel to neki Shiptare-fetiš), pa me pita: "Jeste li vi možda radili nešto za gospodina L, poznati ste mi odnekud?" "Ne, ja sam onaj koji ti dođe bar triput tjedno u radnom odijelu i kupi hrane za deset ljudi." Kao dva sasvim različita čovjeka... Jedan šupak u radnom odijelu koji ju udavi bar triput tjedno, svaki put dobrih desetak minuta. I skockan frajer koji je kupio kilu kruha i litru mlijeka i nestao u pol minute. Multiple personality. Bar u ženskim očima.
 |
Skroz osobno 
