|
Nekoliko "promatrača", nekoliko različitih životnih dobi, iskustava i situacija (netko je samac, netko u braku, netko razveden, netko u "predbračnoj" zajednici), a i poneki različiti motiv... Bilo je zanimljivo, a zapravo - ništa nova, tek već izrečene kritike okupljene na jednom mjestu. A kako se vidim sam, što kod sebe smatram negativnim, što bih možda mijenjao da mogu i znam, a što nikad ne bih poželio promijeniti... Hm...
"Ladice" Ladice. Pretinci u koje "razvrstavam" ljude odmah u početnom upoznavanju. Taj dio bih si rado promijenio kada bih znao kako. Ili barem ublažio. Volio bih kada bi ljudi imali više vremena prije tog "razvrstavanja". I više šanse da promijene ladicu. Razlog toj navici je vjerojatno ona mladenačka naivnost kojoj sam nekad bio sklon u popriličnoj mjeri, kada sam baš sve ljude prihvaćao preotvoreno, preizloženo. Ladice su obrambeni mehanizam. Rezultat pojačanog "skeniranja". Od početnih dviju ladica za "dobre" i "loše" ljude došlo se do puno više ladica. Jednim dijelom to je OK, jer svijet nije crno-bijeli. Svijet je šareniji. Ili barem "grayscale", u nijansama sive. Tako sad imam ladice za glupe, primitivne, nezdravo egocentrične, materijaliste, ove, one...Puno ladica koje se prečvrsto zatvaraju. Ali i ladice za one koji mi pašu, a ne spadaju jasno ni u koju od onih "tamnosivih" ladica. I te ladice znaju biti jako čvrsto zatvorene. :) Ladice su nešto što, dakle, više ne mogu promijeniti. To sam ja. Mogu im samo pokušati dati više šanse da se otvore. Ili - držati ih odškrinutim, kako jednom reče Midori. No, s druge strane - i svatko od vas ima neki svoj obrambeni mehanizam. Za poševit, ili za više od toga Kod žena, sa stajališta privlačnosti - postoje one koje bih samo poševio, ili one koje dobiju potpunu zainteresiranost. Gdje je razlika? Negdje u onim gornjim ladicama. Ako za nekog ne bih znao u koju bih ga od "crnih" ladica prije strpao jer mi paše u nekoliko njih, tu je sva mogućnost da se za takvu osobu zagrijem minimalna, gotovo nepostojeća. I to bez obzira kako ta osoba izgledala. I tjelesna kemija mi je tu nekako blokirana. Jer - prvo gledam karakter, a tek onda dupe. Ajd, dobro... Dupe mogu primjetiti ranije, no nije ključno. :))) Sve sam ja to već vidio i prije. Postoje i one koje spadaju u "samo za poševit" iz razloga previše različite životne dobi ili slično, a pašu mi u mnogo toga. Ako mi u svemu ostalom pašu, a premlade su da bih povjerovao u uspjeh (jer smatram da svatko treba dobiti vremena i prostora za životno iskustvo da bi upoznao sebe, a ja ne volim biti pokusni kunić), ili prestare da bih s njima ostvario što želim, iz razloga čiste biologije, ja ih držim na udaljenosti. Ne ulazim duboko u te odnose. Nije to lako, dozirati zanimanje za zanimljive. Držati i sebe i njih na udaljenosti. Zapravo bih s takvima trebao zaboraviti na ševu, a ostvariti prijateljstva. Bio bih mirniji sam sa sobom. No, mislim da sam u toj svojoj predodređenosti zapravo odgovoran. Jer me problem previđen na početku uvijek sustigne kasnije, a ne volim drugima trošiti previše vremena, isto kao ni sebi. Jednom sam pustio blizu nekoga koga sam u početku skroz privremeno shvatio. I problem me je sustigao. Krvavo da ne može krvavije. I nije mi žao. Jer, da sam ostao na distanci, ne bih doživio to što sam doživio. Žao mi je zbog tog ožiljka kojeg sam napravio sebi i još nekome. Što se dublje uđe u neki odnos, dublji bude i ožiljak neuspjeha. Dakle, tu postoje zapravo tri grupe. One koje me ne zanimaju za više od seksa, one koje me zanimaju i one koje su puno bliže ovoj drugoj grupi, ali ih razum drži na udaljenosti. Ovo treće mi teško pada. I nema to veze s bilo kakvim strahom, već je to pokušaj razuma da spriječi bacanje vremena uludo, tugu, bol i sve što uz to ide. I ovu "kategorizaciju" bi zapravo trebalo mijenjati. Taj način. Možda ne bi bilo loše kada bi sve to započelo negdje između, pa da se iskristalizira vremenom. Ali, to zapravo tako ide i s onima koje shvatim ozbiljno. Tek se iskristalizira nakon nekog vremena. A one koje me manje zanimaju baš nemaju šanse. Jebiga. Uporno negiranje značaja materijalnih vrijednosti Ovo je treći problem. I vjerojatno onaj koji se baš puno odražava i na moje odnose sa suprotnim spolom. Psihologija barata pojmovima "introvert" i "ekstrovert". Ja sam ovo prvo. Čovjek koji živi izrazito "iznutra", povučenije od društva. Zato mi stvari ne znače baš ništa, osim onih koje takvom životu pogoduju, a to je npr. računalo spojeno na internet. Posao služi ne zato da bi se ostvarilo bogatstvo, već jednostavno - da imam dovoljno da mogu živjeti u tom svome svijetu, u tom svom miru. Ova točka je neizmjenjiva. Varijacija je jedino to što bih jednom prihvaćenu obavezu poput npr. vlastitog djeteta shvatio toliko odgovorno da bih se ubio od posla čisto da budem siguran da njegovu budućnost ništa neće dovesti u pitanje. Jer, ako bih tako nešto dozvolio, taj moj unutrašnji svijet, mir i dobar suživot sa samim sobom bi se srušio u prašinu kao kula od karata. Ili, kako sam to već par puta izjavio - meni samom je dovoljna pseća kućica i korica kruha. Jest, bolje je kad se ima i salame, a i peć da grije zimi... :))) No, vjerujem da bih i kao prosjak imao dovoljnu dozu mira u sebi (jedino što bi ju ozbiljno remetilo je samoponiženje).
*************
Eto... To su tri moja glavna problema. Neki od vas to vide drugačije, i to me zna iznenaditi. Kao npr. Aurelija kad ustvrdi da mi je seks potreba br. 1, a ja ga u zadnje vrijeme niti ne želim, tjeram se na to iz nekih svojih ufuranih razloga... Jer nikad mi tjelesno neće biti važnije od duhovnog. Od slaganja s nekim, od duha, karaktera, emocije, mira.
Razmišljam gdje može biti razlog tome neshvaćanju, jer zaista ovdje izbacim svaku misao, svaki osjećaj, sve... Možda je to četvrti problem - KOMPLICIRAN SAM? :))) Ne znam, ne bih rekao. Neki me znaju i kao jednostavnog. Zapravo, ovo mjesto zna biti jako kontraproduktivno za način na kojeg me drugi vide. Jer ovdje svaka riječ, svaka misao može ispasti prenaglašena. Jer jednostavno - ljudi nisu navikli imati toliko otvoren uvid u nečiji mozak, pa ih sve to često zna šokirati, zbuniti... Često je to zapravo previše informacija na jednoj hrpi. Padne li vam kad na pamet da prvog susjeda ne poznajete onoliko koliko poznajete mene? A opet, rekao bih - koliko god napisao, mnogi nikad neće shvatiti... Glavna riječ koja me opisuje, uvjetuje i određuje je - MIR. I njemu je podređeno sve. I tu se ništa neće promijeniti. Oni koji ga uvaže važni su i meni. Oni koji ga konstantno remete budu pozdravljeni. Jebeno jednostavno. A baš najveći problem mi je želja da zasnujem obitelj. Kada ona ne bi postojala i mir bi bio izraženiji. Mislim da bih bio i sretniji. U svakom slučaju, sve to ranije opisano bi bilo puno jednostavnije. Mislim da sam blizu pomirbe, pozdrava tome cilju. Jer, ovo je do sada previše bolno i teško. P.S. Započeo sam ovdje pisati i o onome dijelu kad s nekim uspostavim dobar odnos... Priču o toleranciji, obavezno dopunjenu i pričom o otvorenim razgovorima, iskazanim osjećajima, mislima, strahovima... No, za to mi je narušen kredibilitet. Jer je tu samo moja riječ protiv već više njih pročitanih... Jedina osoba za koju smatram da bi bila mjerodavna suditi o mojoj toleranciji i netoleranciji ne komentira ovaj blog.
 |
Skroz osobno 
