|
Podsjetih se večeras da postoji i privatni život... No, nije bilo loše to zaboraviti, godilo mi je. Isključivanje iz istog donijelo je dosta mira. Rad, rad i rad. Rad oslobađa. :))) Večerašnji povratak to zapravo i nije bio, tek izlet u prijateljskoj režiji. Cuga prije kina, kino, cuga poslije. Mirno provedena večer, baš kako mi je i trebalo, ako ništa drugo bar da malo odmorim oči od računala. Oči u kojima osjećam neku tenziju, nešto poput namjere da svako pobjegne na svoju stranu... Sviđa mi se taj Osijek... Dovoljno mali da ga navečer, kad većina semafora tuče žuto, prođeš s kraja na kraj za petnaestak minuta... A opet dovoljno velik da usprkos činjenici da tu već nekoliko godina dolazim učestalo, zbog nekih nekad važnih osoba, zbog povremeno čestih "iskričastih" susreta, ili zbog škole (u zadnje vrijeme)- još uvijek užasno rijetko srećem poznate face. Ili gotovo nikako, desilo se to samo par puta u dosta godina. A i sve ljepši je grad. Prava slavonska metropol(ic)a. Ne žuri mi se s vlastitim životom. Neka čeka. Neka bolja vremena, neke normalnije osobe. I ne pamtim da sam ikada mogao toliku ravnodušnost prihvatiti kao poželjnu i dobrodošlu. Ako netko i naleti, valjda ću to primjetiti u takvom stanju. :))I iskreno se nadam da će to biti neka blagajnica iz Konzuma, ili slično...
Jer prikrivenih karijeristica mi je pun ku*ac, da oprostite na izrazu. Ili, kad bi barem bile otvorene u početku... Pa ih lijepo odmah pozdraviš i poštediš se nerviranja... Nikad nisam bilo kakav posao stavio ispred privatnog života. Da, događalo se da sam u gužvi. Događalo se da se neke stvari moraju odraditi, da uzmu sve raspoloživo vrijeme u nekoliko dana (ili tjedana, što je bilo rijetko). No, čim je frka prošla, opet sam nastojao živjeti svoj život. Što smatram jedinim ispravnim načinom, u tolikoj mjeri da nešto drugo ne mogu ili ne želim shvatiti. To drugo mi ne treba. I razmišljam tako večeras, na putu kući... Zgrozila me jedna spoznaja.. Brrr... Uplašila. "Ono nešto" što sam uvijek tražio u očima, "ono nešto" što me je dva-tri put ošinulo poput groma... "Ono nešto" je - SJEBANOST! Neki unutarnji košmar, nevolja, trauma... I ajd sad ti živi s tim otkrićem. Čemu se onda nadati, u čemu tražiti onaj sitni znak, ako je i "ono nešto" propalo, nestalo, postalo tek jedna toliko porazna spoznaja? Toliko puta sam nudio čovjeka, a bilo je traženo imaginarno biće još imaginarnijih svojstava... Da li je greška u meni? Ima li svrhe nuditi samo čovjeka, ako se takav ne traži? Jebiga. Ne mogu se više mijenjati, kasno mi je. Razum odbija sve što mi je predaleko i strano.Jako dobro znam koliko mogu, a koliko ne želim ni pokušavati. Onaj si koji jesi. I sve je to lutrija. Priča o poklopljenim i nepoklopljenim loncima. Pokazalo se već jednom točnim. Odoh još malo raditi. Budite mi lijepi i pametni. K'o što sam i sam. :)))
 |
Skroz osobno 
i budem stariji
govorio sam na kraju svake ljubavi
na rubu svakih ociju
i na rubu pameti ako baš hoćeš
kad budem imao godina
kao ljubavi u sebi
nikad više neću
ponavljati iste greške
i neću pamtiti sve sitnice
i nikad neću bez pameti
samo srcem
kroz maglene koprene
i to sam govorio,
ponavljao
a eto s tobom sam stariji
i ništa nisam naučio." ;)