| - Tragovi...- |
| Četvrtak, 11 Ožujak 2010 03:28 |
|
Kad neki posao, neki manualni rad toliko uvježbaš, prevelika koncentracija tu više nije potrebna. I kad radiš satima to isto, misli lutaju na sve strane. Tako sam i večeras... Lijepio neke naljepnice, dugo, a za to vrijeme mi se tema večerašnjeg chata na "Fejzbuku" motala po glavi, klizila nekim svojim spontanim, nepoznatim, u trenu određenim pravcima. Tragovi koji nam ostaju. Vezani uz važne osobe u našim životima... U trenutcima skroz svjesnog, racionalnog razmišljanja uglavnom sam spreman reći da sam volio jednom, ili možda dvaput u životu. Sve ostalo sam tada spreman proglasiti slijepim, neutemeljenim zaljubljivanjima koja mi zapravo i nisu trebala. Stvari ipak malo drugačije izgledaju. Ili - onaj moj manje racionalni dio kaže drugačije. Jednom sam volio mirno, stabilno, duže no ikad prije. Onako kako sam i zamišljao da bi to trebalo biti. Ali, kad malo prošvrljam po vlastitim uspomenama (ili po ovoj "rubrici" koju sam obilježio crticama omeđenim naslovima), znam da je toga bilo još. Jer i dan-danas proživim dio tih emocija pri svakom prisjećanju na te žene, djevojke... Na te ljubavi.
Volio sam u životu... Jedan, dva, tri... U ovom trenu bih bio spreman reći - četiri puta. Jer ono posljednje možda još nije u potpunosti "sjelo". Kad u nekome osjetiš svaki nemir, strah, čuješ svaki drhtaj glasa po kojem znaš ili naslućuješ što se zapravo tamo događa, može se reći da ti je to važno. Da ti je stalo. Kad neka mjesta i riječi uvijek vežeš uz iste osobe, to znači da one žive u tebi, nekad manje ili više, ali uvijek dovoljno. Čime je netko zaslužio i pridobio ljubav, to zapravo uopće nije važno. Ona se dogodila. I ostavila svoj trag. Među svim mojim "ladicama", neke su istaknutije. Jer, dok u neku od onih drugih, manje važnih ladica mogu odložiti mnoge, toliko su mi neki od tih "pretinaca" rezervirani za samo po jednu osobu. Za nekoga tko je, iz bilo kojeg čudnog razloga u meni ostao živjeti nekim svojim posebnim životom. Mogao bih tim posebno grijanim spremištima svojih sjećanja dodijeliti i boje... Crvenu, tamnoljubičastu, pa kombinaciju narančaste i zelene, valjda zauvijek najljepšu... I jednu koja se još koleba između više boja. Bez obzira u kakvim sam sada odnosima s nekima od njih, ti životi, te priče su ostavile traga u meni, u mojoj snazi ili mojim strahovima, u mom miru ili mojim nemirima. Ljetos sam sreo jednu od njih. Jednu s kojom već dugo nemam nikakav kontakt. I nije mi bilo drago. Nije me vidjela. Njezino kameno, "javno" lice podsjetilo me na sve ono loše što se dogodilo. Njezino drugo lice, nasmijano, toplih očiju nosim u sjećanju, jer - bilo je nekad i takvo. Takvog ga i želim pamtiti. Neka lica možda više neću ni poželjeti vidjeti. Što ne znači da im ne želim dobro. Možda ih neka moja topla misao ponekad dodirne u snu, poput anđela čuvara. Nasmiješi.
Volio bih da ne znaju da sam to bio ja. Da se samo probude s osmjehom.
Odredi kao favorit
Pogleda: 323 Komentari
(1)
|
