Priču o Milici nisam htio pisati u ovoj arhivskoj kategoriji, no valjda to trebam. Priča je točka, završna misao, ladica arhive.

Milica je počela par mjeseci nakon priče koja se baš tako zvala - "Arhiva". Milica je započela na internetu, gotovo slučajno. Kad kažem "slučajno" želim zapravo reći da Milicu nisam upoznao na nekom dating-servisu poput Iskrice. Prvo sam upoznao (virtualno) njezinu prijateljicu koja je udana žena i s kojom sam povremeno razmijenio pokoju poruku. Bez nekih "teritorijalnih pretenzija".  I kada su ta naša dopisivanja postala intenzivnija, shvatio sam da bi se tu moglo dogoditi svašta. Jer, u puno dopisivanja ljudi si mogu postati jako bliski. Nisam to htio, mislim - što ću s udanom ženom, zašto, kraj toliko slobodnih žena na ovome svijetu (tada sam još imao čvrst princip koji mi je to branio, ne bi vjerovali :))) )? I rekao sam joj to. "Ne bih se više s tobom dopisivao, sorry". Njoj je to bilo tako upečatljivo i neuobičajeno (mislim, kakav je to frajer koji ne želi "obarati" udane žene?), da me se pol godine poslije toga sjetila, te me odlučila upoznati sa svojom prijateljicom, valjda zbog ispoljenih kvaliteta. Zapravo, dovukla ju je do mene na tom internetu, a ostalo je valjda moja i Miličina zasluga. Ja i Milica smo se nakon toga "zbarili".

Milica je... Hm, recimo - lijepa cura. Malo sitnija ali zgodna, lijepog, baš ženstvenog lica, punih usana. Za klasu zgodnija nego što bi mi (uz pravi karakter) bilo dovoljno da ju volim. Ali na karakteru je i zapelo. Prvi dojam bio je za pobjeći. Pisao sam već o tome, da... S prethodnim se frajerom vodala deset godina i "nije ga doživljavala" (njezine riječi). Odmah sam joj rekao da mene neće moći "ne doživljavati" deset godina.

Nakon mjesec dana htio sam otići od nje. Jer baš nikakvu reakciju čovjek od nje nije mogao dobiti. Ništa što bi nagovjestilo da joj se uopće sviđam, da želi biti sa mnom, zašto je uopće sa mnom, što želi, što voli... Jer Milica NE RAZGOVARA. Osim o onome što ćemo raditi sad, za pet minuta. Hoćemo li jesti, piti, prošetati ćuku ili slično.

Moj pokušaj odlaska kao da ju je malo protresao. Malo se ipak otvorila. A ni ja nisam baš tako hladno mogao otići nakon mjesec dana, jer, sasvim sigurno - još nisam mogao steći pravu sliku. Zatim smo otišli na more i tamo se zbližili, što je zapravo bila jedna velika varka, jer - da bih se ja s nekim zbližio, moram ga poznavati. A Milicu nisam poznavao. Zbližavanje se dogodilo više zbog onog varljivog učestalog tjelesnog kontakta, te činjenice da Milica apsolutno ne stvara niti izmišlja bilo kakve probleme (dok su mnoge od mojih bivših bile pravi generatori loših situacija). Njezino otvaranje duha i misli prema meni jednako je nestalo kao što se je u onom neuspjelom pokušaju prekida i pojavilo.

Da ne duljim, sve je ovo već stalnim posjetiteljima ovog mjesta već poznato, stane u gotovo jednu rečenicu... Nakon mora, bliskost je trajala još neko kratko vrijeme, onda je sve prešlo u neku lošu rutinu u kojoj sam se ja svake nedjelje vozio 100 km do nje i isto toliko natrag, da bi se toga dana družili 5-6 sati u uvijek istim rutinskim radnjama, pukli se jednom ili dvaput, i dalje NE RAZGOVARALI ni o čemu bitnome. Priče o bilo kakvim zajedničkim planovima potakao sam ja u dva ili tri navrata, odziv je bio slab, pa sam i ja te teme odložio "pod tepih". Jednog dana je Milica ostala bez posla, i umjesto da planira tražiti posao bliže u mom smjeru, ili da barem PITA što bi sad bilo dobro, ona je počela pričati o poslu JOŠ udaljenijem, nekih 50 km dalje na drugu stranu.

Ali nije ni to bio razlog prekida s njom. Ni to, a ni moja kupovina motora (koje ona mrzi).  Pravi razlog je bio taj što ju za godinu i dva-tri mjeseca nisam ni malo upoznao. Što nisam znao što ni kako ona razmišlja.

Manje vam je poznat ovaj dio nakon prekida. Jedne nedjelje smo se pozdravili s pusom, u ponedjeljak sam kupio motor, u srijedu smo prekinuli sms-om i nikad se više nismo vidjeli. Nisam ja imao protiv nje nekih bogznakakvih zamjerki, jednostavno - nismo se složili, nismo si pasali. Bio sam spreman i naći se zbog nekog normalnijeg pozdrava, ili kako god ona hoće, pustio sam joj na volju. Ja sam se maknuo, nisam ju kontaktirao ni raspitivao se o njoj.

Nakon mjesec dana optužen sam za hakiranje gmail-accounta njezine sestre. Ja, koji sam tada još o njoj bio sklon pričati pozitivno. Ja, kome ne pada na pamet razjebavati i praviti štetu (mislim, čemu to, pa ja sam otišao od nje?! ). I tu mi je postala fuj. Od tog dana ju nisam više htio vidjeti, čuti ni čuti bilo što o njoj.

No, ona se pobrinula da čujem. Iako nam moji prijatelji nisu bili zajednički, jedan od njih ju je dodao na FB kao frenda još dok sam bio s njom, jer dodaje sve redom, jer tu reklamira neki posao, jer bla-bla... Mjesec dana nakon priče o gmail accountu, vidio sam Miličin komentar ispod jedne od njegovih slika na kojima je to moje novo bajkersko društvo. Nisam se tada zamarao time, pustio sam. Valjda više neće. Jer, ideja da mi virka u život mi nije bila privlačna, nisam ju tu htio.

No, prije par dana opet je komentirala, ovaj put kod drugog od mojih FB frendova, kolege iz moto-kluba, oženjenog jebača koji mora okrenuti valjda baš svaku. Tu sam već shvatio da ona redovitije dolazi, da gleda sve to, i naježio sam se od te pomisli. Poslao sam obojici spomenutih poruku u kojoj ih molim da ju izbrišu s liste frendova ako ju ne poznaju osobno, i ako s njom nikad nisu razmijenili ni riječi (a tada je bilo tako).  Prvi je to odmah napravio, drugi ju čak ni nije imao među frendovima, već mu je profil tako podešen da mu svi mogu komentirati. Dakle, on tu nije mogao napraviti ništa (osim mijenjati postavke, koje zbog nečeg želi imati baš takve kakve jesu, i to nisam od njega morao tražiti). Nadao sam se da se tu više ništa neće događati, tim prije što sam joj ja ispod tog komentara odgovorio i jasno joj dao do znanja da tu nije dobrodošla.

No, kako stvari stoje u sličnim sapunicama, jučer prijepodne mi je FB izbacio obavjest da je moj moto-klub prijatelj s Milicom. Na što sam ja kliknuo na njezin profil te skužio kako ja i ona imamo TRI zajednička prijatelja:  klub (profil kojeg vodi prijatelj "jebač"), privatni profil kolege "jebača" i jedan njegov poslovni. Jer, iako je on podesio da mi se frendovi ne vide, ona nije i kod nje se vidjelo. A osim toga, dan prije je bio u njezinom gradu, pohvalio se tom vožnjom.

Razočaranje je bilo ogromno. U nju, koja petlja s oženjenim likom iz moje okoline, u njega koji je napravio baš suprotno od onoga što sam ga zamolio, a valjda naj-fuj u svemu tome je ideja da se moj "prijatelj" nalazi s nekim koga ja želim maknuti iz svog života što dalja, i vjerojatno o meni s njom razgovara (jer je sigurno da sam i ja bio tema), govori tko zna što samo da bi dobio pičke (pardn maj frenč).

E, moj jarane... Ako to radiš, ti nisi jaran.

Tako sam mu i rekao. Jučer sam htio istupiti iz kluba. Njegov je odgovor da ju ima samo na profilu kluba, jer njega ni ne vodi samo on, već još jedan od kolega (a misleći da ja to nigdje ne mogu vidjeti). Nakon što sam mu uspio objasniti da se vidi nešto sasvim drugo i da laže, pojavilo se nešto poput polupriznanja (ne ono "jesam, sorry", već "obrisat ću ju sa svih profila"). Također priča da je samo chatao s njom, što mu ne vjerujem.

Danas gledam, ostala mu je još samo na jednom profilu. Tu sam ga podsjetio na obećanje od jučer, pa ju je i tu izbrisao. Vjerojatno je mislio da se to ne vidi. Dakle, vjerojatno i dalje petlja. Ostanak u klubu još je u zraku, jer ja na znam glumiti prijateljstva, jebiga. Za sad sam pustio priču.

A ona je ogromno razočaranje. Seratorka jebena, koja baš mora kuhati čorbu.

Ako je kojim slučajem jadna neiskusna u ljubavi, pa jako pogođena (a zapravo čista kao jutarnja rosa, što ne bih rekao) prekidom - ja joj tu nisam kriv.

Za to joj je krivo deset godina nedoživljavanja jednog te istog čovjeka.

Komentari (1)

Napišite komentar

Korisničko ime / nick*

e-mail*

Website (nije obavezno)

Komentar*

manji | veći

Prati komentare putem e-maila (samo za reg. korisnike)

Pročitao/la sam i prihvaćam UVJETE KORIŠTENJA (obavezno!).

Dodaj komentar Pregled