|
Neke će osobe valjda uvijek živjeti u nama, one koje su to nečim i zaslužile. Nečim dobrim, lijepim, ljudskim, normalnim. Za razliku od onih drugih. Ove prve su rjeđe, na žalost.... Ovih drugih mi puna arhiva. Da se ne izrazim drugačije. Baš se večeras uhvatih u usporedbi neusporedivog. Uspijem svaku novu osobu u svom životu vidjeti kao posebnu, unikatnu. Ali znam kako izgleda dobar, a kako loš odnos... A taj odnos je nešto što će valjda uvijek biti podložno usporedbama. Jer znaš s kim želiš i možeš, a s kim ne. I ne znači to obavezno da su oni s kojima ne možeš loši ljudi. To znači samo da ti ne pašu. Na neke se nikad ne možeš zapravo ljutiti, ma koliko se trudio. Jer si previše dobroga podijelio s njima. I sve te ljutnje uzmaknu pred lijepim sjećanjima. Pred osmijehom. :) Ove druge, opet... Njih arhiviraš bez veće muke. S godinama koje protiču - sve lakše i efikasnije. Jer ih nema smisla proživljavati predugo. Uplaših se večeras da će mi ova arhivska kategorija zahrđati ako nešto ne napišem. :))) Uostalom, svaka arhiva ima svoju svrhu. Arhivirati,jel...
A i vremena je prošlo dovoljno da stvari izgledaju kao neki loš film kojeg si pogledao dovoljno davno i shvaćaš da je premalo toga u njemu bilo da bi ga dugo pamtio. O ovom zadnjem pričam, da.
Glavni razlog prekida bio je taj što sam ja prije pun qratz godina bio u vezi s ženom 20 godina starijom od mene. I što sam s njom ostao dobar. Iako taj kontakt blijedi i slabi, vjerujem da nikada neće potpuno nestati. Do kraja života, mog ili njezinog. No, to se u mojoj "vezi" nikako nije moglo provariti. Jer se nikako nije moglo shvatiti da mi je ta nova veza zapravo jedan novi život, nova priča, jedinstvena i najvažnija, kakve su te priče uvijek i bile. I nikad se tu neću promijeniti, mislim da ni ne moram. Što ne znači da ću zbog nekog popljuvati sve što sam ikad doživio i odreći se svih koji su mi nešto značili. Prva stvar koju sam napravio zbog svoje drage bilo je micanje bloga. Jer sam skužio da joj prevelika količina informacija odjednom uspjela stvoriti silnu zbunjenost. Paniku. Štogod. Jer valjda nije navikla zaviriti u nečiji mozak i nečiji život tako nesmetano. Htio sam eliminirati razlog nemira, barem dok prođe taj osjetljivi period upoznavanja. No, nisam time baš ništa postigao. Postoji i Google privremena memorija, na što nisam mislio, ali ona se sjetila. 43 ulaza u danu, s istog računala. Draga je naišla po svoju paniku. Tu se odnos promijenio. I poslije svih priča koje sam morao objašnjavati, zaglavilo je na ovoj posljednjoj. A nekako nisam bio spreman eliminirati nekog s kim želim uvijek biti prijatelj, nekog tko je bio sastavni dio mog života i tko je u njemu ostavio traga. Boksački gard, isfuravanje, glumatanje... Neprekidna borba, potvrđena i ovdje. Zapečaćena. One normalne riječi, koje su i dalje ipak postojale negdje u pozadini svega više nisam mogao čuti. Sve dok od toga više ništa nije ostalo. Zadnji tjedan te veze bio je nešto najružnije što sam doživio u životu. Non-stop nadrkanost kojoj je valjda bilo u cilju da ja još jednom odem, da mogu biti proglašen krivcem. No, izdržao sam, nisam si htio dozvoliti još jedan odlazak nakon kojeg bi me nekom forom uspjela vratiti. Htio sam da ona završi. I dočekah nogu u dupe. Nadam se samo da će ju netko protresti. Netko koga se cijeni i posluša. Čisto zbog nje, jer nije zapravo loša cura. Iako me zapravo boli.. Ono, jel... Npr, kad se sjetim izjave kako si ona ne smije dozvoliti slabost u privatnom životu, jer mora biti jaka na poslu. Što je jedna od Top-5 nebuloza koje su mi ikad servirane. Cura s boksačkim gardom ispred ljubavi. Pogubljena djevojčica koja je to i smjela biti, nitko joj u ovoj priči zbog toga ne bi učinio ništa nažao. Ali to nije shvatila. Umjesto toga podigla je šake. Da bude jača. Onih dana kad mi se život smučio zbog nje, to je i uspjela. No, tada se već vidio kraj. Od koga god došao, bio je neminovan. I na kraju je valjda najzanimljivije to što ću s ženom koja je tu bila glavni "problem" i dalje uvijek ostati dobar, a za ovu drugu ne osjećam potrebu da ju vidim ili čujem... Ovu koja je gotovo dva mjeseca uspjela biti najvažnija na svijetu. A u čemu nisam pogriješio, jer drugačije niti ne želim. Svatko ima pravo na svoju šansu, jer svi smo mi ljudi vrijedni šanse. I svatko može odlučiti što će s njom... Razviti ju u nešto, ili zasrati. Nekad mi padne na pamet... Ima tu možda i straha od konačnog. Jer nismo u svakom trenutku svog života spremni na konačno, koliko god sebe uvjeravali da smo zreli za to. Svatko treba proći svoje. Da bi znao što zapravo želi. I tu ne možemo ništa učiniti, koliko god mi željeli. Nemam bočicu odrastanja u džepu, ni za koga. Nisam ju imao ni za sebe, da jesam - možda bi sve bilo lakše i jednostavnije. Možda iza sebe ne bih imao desetke priča, nekima toliko jebeno zastrašujućih.
 |