|
Ne traju mi dugo te faze pobijanja vlastitih želja. Tako je i naslađivanje u proučavanju ranije spomenutih udavača ubrzo prošlo. Manjak željenog sadržaja prebrzo umori čovjeka. Započelo je novo tipkanje. Zanimljivo.Ta cura je pisala kilometarske poruke. Kao da piše u najmanju ruku u vojsku dragom kojeg nije vidjela već šest mjeseci. Kao i obično - znala je sve bitno o meni. Ništa nisam tajio. Moja osnovna škola stajala je uspravno (ako ne baš i ponosito) nasuprot njezinom doktoratu. Da, tada mi je to imponiralo. Valjda i ja neki k**** vrijedim ako se takve zanimaju za mene. Kad sam ju vidio nisam odmah pao s nogu, ali bila mi je užasno simpa.Vesela, nasmijana, šaljivdžija pravi. Prvi dojam bio je čista petica. Živjela je sama, tako je u početku rekla. I to je bila istina. Djelomično. Imala je svoj stan... A tri koraka dalje živjeli su joj roditelji. Što je bio izvrstan povod da ih upoznam nakon svega nekoliko posjeta tom njezinom stanu. "Ionako ćeš ih sresti pred ulazom. Ne bi li to bilo glupo?" Da, zvučalo je logično. I tako sam ja skoro pa odmah upoznao i roditelje. Prvi put u životu.
A roditelji... Oduvijek dovoljno visoko pozicionirani u društvu, imanjem i zvanjem. Otac intelektualac starog kova čiji nastup negdje između redova zahtjeva respekt, majka prava gospođa kakve znaju i pozdravljaju sve bakice na ulici. Majka je znala sve o meni, ispričano joj je. Ali majka nije bila problem... Imala je ta žena neku toplinu u očima, "kliknuli" smo si od prve, u očima sam joj prepoznao odobravanje. Ali otac... Otac nije smio znati. "Ja sam tati rekla da imaš srednju, ti ćeš ju ionako sigurno završiti, zar ne?" Da, to je bilo u planu. Tištilo me je to godinama. Jer kad nekome kažeš da nisi završio srednju, prva pomisao mu je da si glup i nepismen čovjek. A druga možda da si i kriminalac. A tata je rekao "Fakultet se mora završiti!"... Nije to bio moj svijet, bilo je to jasno već u početku. Ali moja nova cura mi je tada još djelovala OK. Reče kako ju jako nervira što se u njezinom gradu o njoj priča tek kao o "dobroj prilici". Već prvih dana veze sam si ufurao prvu zabludu. Da ona može biti iznad svega onoga što prezirem. Jer oduvijek je imala. Možda je takvima to manje važno nego onima koji su "iz opanaka uskočili u cipele". Drugu zabludu sam si iskonstruirao nakon poljubaca. Koji su bili sve, samo ne poljupci. Ne opisuje mi se to. Pomislio sam "nadoći će". Jer je sve drugo tada djelovalo OK. Bil je to već druga od dotadašnje tri moje veze koje sam od početka doživio kao skroz ozbiljne u kojoj uopće nije bilo seksa. :)) Nije bilo strasti, ništa me nije vuklo k tome... Nisam ni mogao. Aljkava reakcija me ne uzbuđuje. Bio sam impotentan. A moja draga, s već tridesetak godina u dupetu i čak i nekim vezama iza sebe nije znala ama baš ništa. "Nauči me!" To se ne uči, draga moja... S tim se rodiš ili ne. Znao sam to, ali sam si lagao. "Nadoći će". Nismo mogli ni spavati skupa. Ova je bila najosjetljivija na moju noćnu "glazbu". Valjda ne bi mogla zaspati ni u trećoj sobi, iza dvoje zatvorenih vrata.I nije uopće bilo važno da li je zaspala prije mene. Jer bi se probudila valjda i na kucanje malo jačeg zidnog sata, a gdje neće kada zahrče čovjek od metar i devedeset... Bilo je veoma važno kako će me prihvatiti njezini prijatelji. Svi odreda obrazovani i imućni. Jedne večeri dogovorili smo se da ćemo u kino. Nas dvoje. No, u posljednji čas mi je rečeno da će s nama ići i prijateljica. I to baš ona najvažnija, koju moja draga obožava. Toliko sam se naslušao o toj ženi da sam vjerovao da će i mene oduševiti. I tada sam ju upoznao. Bila je to preseruša kakve prezirem. Umjetna do srži u svojim hinjenim gestama. Već tada su mi se oči malo otvorile. Jer, ako je to prijateljica kojom trebam biti oduševljen, što me još sve crnoga čeka? Na kraju večeri sjeli smo u jedan neugodan ugostiteljski objekt, prepun ljudi, žamora koji se odbija o velike staklene stijene... Mjesto koje je bilo sve drugo, samo ne ugodno. Ali bilo je "in", svi su tamo išli. Pa je tu morala sjesti i moja draga. Kad smo napokon ostali sami, dobio sam ozbiljan prigovor što prijateljici Preseruši nisam pridržao kaput pri oblačenju na odlasku. To je bio prvi test. Drugi je bio kad smo s drugom prijateljicom išli na bilijar. S curom iz istog imućnog i obrazovanog društva, koja je djelovala sasvim normalno. Ta cura je bila nešto drugo. Nešto ispravno. I ja sam te večeri bio opušteniji. Ali je moja draga bila napeta k'o puška. Jer, napravila je grešku - dozvolila mi da ih vozim u svojoj 5 godina staroj Škodi, toj odvratnoj šklopociji. I kad je prijateljica upitala da li auto ima centralnu (jer je htjela znati da li mora sama pritisnuti gumb na vratima i zaključati sa svoje strane), moja je draga podvrisnula tonom živčanog pekinezera "Ima, ali nekad radi a nekad ne radi!!"... U povratku s bilijara išli smo u neki restoran malo šalabrcnuti. Vozio sam polako, razgovarao s njih dvije... A Kraljevna se obrecnula "Jel možeš ti vozit sporije?!"... U tom trenu sam dvojio da li reagirati odmah, ili ću ipak pričekati da mi sve to sjedne, pa da odluke donosim hladne glave... Jer, da sam reagirao odmah, moje dame bi pješačile ili zvale taxi. Da... Što je najsmješnije od svega, kroz cijelo vrijeme te "veze" imali smo skroz ozbiljne razgovore. O djeci, obitelji, budućnosti... Moja je draga bila nabrijana da nam skuje planove. Ili da nam barem odredi približno zajednički kurs. A gotovo u ničemu se nismo slagali. Ja nikad nisam blagonaklono gledao na sve ono što je "in", a Kraljevna je morala biti baš u svemu tome. Sve, ali baš sve vezano uz nju bilo je "in". Počevši od putovanja (naravno - "in" destinacije su bile u pitanju), društva, mjesta za izlaske... Baš sve je moralo biti IN. Jednog dana mi je rekla "Ja baš volim sjaj i blještavilo". Shvatio sam tada da ona nije iznad onoga što prezirem. Shvatio da je ONA ono što prezirem. Da ona ni ne želi biti ništa drugo nego "dobra prilika". I ja, draga moja, volim sjaj i blještavilo. Ali onaj sjaj kojeg ti nemaš. Niti si ga ikad imala. Niti ćeš ga ikad moći kupiti. Pobjegao sam, vrišteći valjda. Od užasa. Nikad lakše ni efikasnije. Niti jednog trena se nisam osvrnuo. I ta veza donijela je nešto pozitivnoga... Nikad više nisam bio impresioniran titulama ni obrazovanjem. Jer, mene se to zapravo ne tiče. Čovjek u vezi nije dio ničijeg posla, tek privatni život. U kojemu se jasno vidi tko je tko zapravo.
 |
Little lives 
