|
Samo me je jednom u životu presjeklo u koljenima kad sam vidio curu s kojom sam tek koji dan kasnije nešto i započeo. Što mi se to zapravo toliko svidjelo ne bih ni dan-danas mogao reći.Valjda taj prvi kontakt, pogled, prve riječi, osmijeh, ozračje zezancije... Druga moja veza s Iskrice. Tipkanje je bilo OK, počelo je to negdje oko mog rođendana, u proljeće 2005. godine, vidjeh ju za tjedan-dva. Dakle, tek sam napunio 34, ona je tada imala 29. Umjetna plavuša smeđih očiju, manjih grudi, mršavija, iako ne sitna već onako robustnije, koščate građe... Obrazovanija od mene i to poprilično. Naravno, jer ja sam tada bio bez završene srednje škole. Fasciniralo ju je koliko otvoreno pričam o svemu, toliko da sam već na drugom spoju dobio podjednaku otvorenost s njezine strane. A već možda na trećem saznao sam ono što su o njoj prije mene znale tek jedna ili dvije osobe. Jednu ružnu priču iz djetinjstva. Priču o seksualnom zlostavljanju, pedofiliji. Čija je žrtva bila baš ona. Kad sam priču čuo, zvučala je kao nešto odavno završeno. Samo priča iz prošlosti. Nisam o tome više ni razmišljao.
Čuo sam i još nešto što me je iznenadilo. Sa svojih 29 godina bila je još uvijek djevica. A prije mene je imala curu, prije cure opet - neke dečke. Tadašnjih obrazloženja se niti ne sjećam, ali kasnije sam i sam shvatio ZAŠTO. Već prve večeri provedene u njezinom stanu dogodilo se nešto ružno. Prvo smo se dograbili, malo "podrapali"... Atmosfera je bila... Nervozna. Ona je bila nervozna. A i na mene se to užasno lako prenijelo. Razgovarali smo. Poslije malo drapanja. U jednom trenutku je počela nešto negodovati (ne sjećam se više uzroka), ja sam ju smirivao. A to smirivanje - kao da je probudilo nešto loše u njoj. Negodovanje se pretvorilo u napadaj bijesa, nešto shizofrenično. U nekoliko trenutaka bio sam izbačen van iz stana. Bez šanse ju bilo kakvim riječima smirim. Još se sjećam svoje zbunjenosti. Sjeo sam u auto i razmišljao što mi se to zapravo dogodilo. I zašto. Nisam imao nikakvo pametno objašnjenje. Negdje s pol puta sam odlučio javiti joj se SMS-om. I rekoh da sam još uvijek tu i da ću joj se javiti sutra. U odgovoru je pisalo da joj je žao i da bi voljela da se javim. Nastavili smo, skoro kao da se ništa nije dogodilo. Rekla mi je da ju ne pokušam smirivati ako se to opet ponovi. Da ju pustim da se ispuca. Nije se ponavljalo. Dugo. Nakon nekih tjedan-dva proveo sam s njom tridesetak sati u komadu, bili su to najljepši trenutci s njom. U nedjelju smo se već od jutra provozali kroz nekoliko slavonskih gradova... U jednom smo ručali, prošetali, zatim smo se odvezli u moj grad, popili kavu u jednom bircu, opet malo prošetali... I otišli na kraju u njezin grad, u njezin stan i zaspali kao bebice. Nije mi se ništa pokušavalo u krevetu, nisam htio izazvati nervozu. Protekli dan je bio predragocjen da bih ga na kraju uprskao. I sutradan je bila mirna. Ručali smo, ispratio sam ju na posao u poslijepodnevnu smjenu i vratio se kući. Taj dan i pol razgovora, opuštenog druženja, smijeha je zapravo bio suvišan. Jer, da nije bilo toga - otišao bih od nje puno lakše. Taj dan i pol, to je bila nada da bi moglo biti dobro. Nada koja me je kasnije vraćala u to. Ali nije bilo dobro. Već na slijedećem spoju izvukla je ruku iz moje kad su naišli poznanici. A to... To boli. Ali kamo sreće da je to bio jedini problem... Seksa još uvijek nije bilo. Jer, kad god bi se počelo, atmosfera je postajala nervoznija. Počeo sam izbjegavati bilo kakve pokušaje. Pisao sam već negdje da hrčem. Ona je bila jedna od žena koje kraj mene često uopće nisu mogle spavati. Ne, ne hrčem uvijek ni u svim položajima, ali kad sam jako umoran, onda sam valjda nemoguć u tome. Jedne noći me je probudilo neko drmanje, meškoljenje... Shvatio sam da nije više kraj mene. Upalio sam svjetlo i zatekao ju kako si prostire pokrivač po podu na drugoj strani prostorije (živjela je u garsonijeri, druge sobe nije bilo)... Nije nikako mogla zaspati. Bio sam čvrst u nakani da u pol noći sjednem u auto i odem kući, da ju pustim da spava u miru. I nikako me nije puštala da odem. Ne. Ona će spavati tamo, u kuhinji, ja neka ostanem u krevetu. Bio je to događaj koji mi je kasnije objasnio neke stvari. Nije u njoj nešto valjalo. Prečesto je zapadala u skroz bezrazložne depresije. Dolazila bi s posla u prazan, polunamješten stan i bedirala. Sama sa sobom. Bez ikakvog razloga, bez logičnog objašnjenja što zapravo ne valja. Kada sam drugi put bio izbačen, bilo je to s mjesta na kojem je radila. Na istu foru. Bila je na kraju radnog vremena, provjeravala je blagajnu i počela glasno bedirati oko nečega. Bila je skroz nervozna. Zaboravio sam što ne smijem učiniti - pokušao sam ju smiriti. Istjerala me je van uz glasnu dernjavu. Sjeo sam u auto, rukom uhvatio za ključ u kontakt-bravici... Hoću? Neću? Odlučio sam ostati. Sjela je u auto, rekao sam joj da s njom ne pričam bar slijedećih sat vremena. Buljila je u pod, pred noge. Znala je da je kriva. Večer kad smo prekinuli još jako dobro pamtim. Opet se dogodilo isto ono što se događalo već nebrojeno puno puta... Iz sasvim normalnog raspoloženja, iz ugodne večeri i normalne priče - opet je odjednom izbilo neko crnilo. "Ja ne znam.. Ne vidim izlaz." "IZ ČEGA? ŠTO TI JE? OBJASNI TO JEDNOM!" "Ne znam kako. Ne vidim izlaz." "Šta ti fali? Mlada si, zdrava, prava... Obrazovana. Imaš dobar posao, dobru plaću, nisi gladna, gola, bosa, imaš krov nad glavom... ŠTA TI FALI?!" "Nije sve u tome." "Gdje je problem? Imenuj ga!" "Ne znam. Razmišljala sam da se okrenem Bogu. Skroz." Na to sam se samo cinično nasmijao. I njezina reakcija je započela. Negodovanje. Bijes. Ali, dogodilo se nešto novo. I ja sam bio bijesan. Ovaj put sam ja vikao... "Misliš da te on treba takvu? Misliš da je to izlaz za takve koji tonu u glupe, bezrazložne depresije, koji ne znaju što bi s vlastitim životom? Živi svoj život! Dan za danom, kao i svi drugi. Bori se, radi, smij se, odredi si ciljeve!" I dalje je tupila svoju glupu priču. Nisam više mogao izdržati. Krenuo sam prema izlazu. Svašta sam joj rekao. Cmizdrila je kao kišna godina, prvi put otkad sam ju upoznao. Vješala mi se oko vrata. Molila me da ne idem. Otišao sam. Čak sam uspio i da joj se ne javljam. Jednog dana sam na netu pročitao članak o žrtvama pedofilije. O njihovim traumama koje nose cijeli život. O simptomima po kojima se mogu prepoznati. I prepoznao sam - nju. Ono što sam čuo u samom početku, ono na što sam već zaboravio jer to više nismo ni spominjali... To je bilo TO. Nejasna seksualna orijentacija, depresije, nagle promjene raspoloženja, shizofrenični napadi, pretjerana briga za mlađu braću ili sestre... Sve to je bila ONA. I grozno mi je bilo kad sam to shvatio. Da zapravo sve to nije njezina greška, već zlo koje je netko zauvijek posijao u djevojčici koja je bila obična, normalna, vesela kao i sve druge. Jednom sam s nekim razgovarao o tome. I rečeno mi je da sam ja za nju bio samo još jedan koji je otišao od nje. Koji ju je napustio, ostavio bez zaštite. Shvatio sam da mi je sugovornica u pravu. Kad sam htio otići, one noći, zbog hrkanja, nije mi dala. Jer bio sam netko njezin, netko kome je stalo do nje. Kada sam na odlasku vikao na nju, nije mi dala da odem. Jer sam i tada pokazivao koliko mi je stalo. Bio sam netko tko ju voli, netko s kim se osjećala sigurnije. Spomenti razgovor dogodio se u rane jutarnje sate, na jednoj svadbi. Moram li naglašavati da sam, takav neispavan, pod dojmom spoznaje odmah sjeo u auto i odvezao se u selo gdje su živjeli njezini? Znao sam da je tamo nedjeljom. Prošla su već dva-tri mjeseca od prekida. Htio sam razgovarati s njom. Stao sam pred kućom, majka se valjda vraćala s jutarnje mise. Rekla mi je da je kći vjerojatno već budna, zamolio sam ju da ju pozove van. Nije izašla. Poslao sam joj SMS, nije odgovorila. I tada sam napravio glupost. Odlučio ne ići dok ne izađe. Sjedio sam u autu, na ulici u mirnom selu, u pol bijela dana, satima. Dok na kraju nije izašla, izvikala se na mene i vratila se u kuću. Nakon toga sam odustao, skroz. Potražio sam ju još jednom na poslu, bez nekih namjera. Pozvao ju na kavu. Nije došla, ali smo telefonski razgovarali dosta mirno. I valjda zaključili stvar zauvijek. Sreo sam ponovo prošle godine u jednom trećem gradu, sasvim slučajno. Kao iglu u plastu sijena. Okrenula je glavu na drugu stranu, glumila da me nije vidjela. I tako je završila jedna ljubav. Da. Bio sam zaljubljen. Bilo mi je stalo do nje. I nakon nje sam naučio da ne možeš pomoći onima koji pomoć ne prihvaćaju. Dobro mi je došlo prisjetiti se toga prije dvadesetak dana. Kad nekom tko visi na rubu litice pružiš ruku a on se ne želi izvući van već te povlači prema dolje... Izvuci ruku i idi svojim putem. Točno je to trebalo učiniti da bi svoju tužnu princezu izvukao iz gliba... Prvo joj dugo dozvoliti da me vuče prema dolje, u svoje crnilo, i tek se nadati da će jednog dana poželjeti ustati, bježati iz toga. A ja jednostavno više nisam htio dolje. Jer dolje sam već bio, u svojim crnilima. I izvukao se. Nisam htio opet, zbog nekog drugog. Svoj život ipak ne želim proživjeti u nemirima. Znam da sam pokušao. Mojoj savesti to je dovoljno.
 |
Little lives 
