| - Ljudi koji nas mijenjaju - |
| Utorak, 16 Lipanj 2009 00:31 |
|
Internet je donio veliku pozitivnu promjenu mome životu. Jer, bilo je veliko zadovoljstvo otkriti ljude koji ne razmišljaju mozgom moje patrijarhalne, desničarske, konzervativne, zadrte (ima li još pogodnih naziva?) sredine. Čim sam ih otkrio, osjećao sam se puno bolje. Bilo je u to vrijeme još bitnih promjena. Konobarski posao kojega nisam volio zamijenio sam radnim kombinezonom za više no dvostruku plaću, slobodne vikende i praznike, ubrzo nabavio novo računalo i skoro novi rabljeni auto... Na kredit, naravno. Postao sam kreditno sposoban. A internet... Bio je to moj prozor u svijet. Thanks to Bill Gates. Koliko god da je love od toga zaradio. Jedna od ljudi koji su iz toga prozorčića uskočili u moju stvarnost bila je i ona. Spomenuh već kako su mi život obilježile tri osobe. Dvije dobrim, jedna lošim. Ovo je prva dobra priča. Priča o učenju. Promjenama u meni. Posljednja u nizu onih s kojima nisam vidio budućnost. Ali to tada nije bilo važno. Imao sam vremena. Osobito za one koji su me fascinirali. Starija od mene. Ekstremno starija. Ali mlada duhom. Jedna od onih koji nikad ne gube životnu energiju, optimizam. I ne bi se tu valjda ništa ni dogodilo da se na doček nove 2003. nismo oboje zatekli online, sami, usamljeni... Nazdravljali sličicama šampanjca skinutima na netu... Ubrzo smo se sreli. Opet sam putovao zbog nekoga. Ne mogu reći da me je slomila tjelesna kemija. Ključna je bila sličnost naših želja. Oboje smo trebali mnogo topline. I koliko god da sam te topline imao u sebi, imao sam i tipične "muške" kočnice. Teško sam ju ispoljavao. Ali, bio sam spreman učiti. :) I učio sam. Naučio da reći "volim te" nije doživotni zavjet kojeg izbjegavaš jer sad nisi siguran u njega, već ono što čovjek treba reći kada tako osjeti. Kad to zaista poželi reći.
Otvorio sam se kao nikad nikome prije. Učio izgovarati što mi je na umu. I na srcu. Čudilo ju je što nisam previše zainteresiran za turističke obilaske njezinog kraja. Čak malo i nerviralo. A ja sam samo htio sjediti s njom u vrtu, uz kavu... I presipati iz šupljeg u prazno. Kao da nije shvaćala koliko mi je to značilo. A bilo je to sve što sam tada želio. Dobro društvo i mir. Uvijek smo imali tema za razgovor. I vremena za SMS ili poziv, kad god nismo bili skupa. Bila je to ljubav. Prvi put u mom životu - obostrana. Ona koja u čovjeku ostavi traga. Ona čiji se dio zadrži negdje zauvijek. S njom sam, doduše, upoznao i ljubomoru. Njezinu. Osjetio sam ju kad god mi se neko žensko približavalo u mojim internetskim piskaranjima. Ali, još gori od te ljubomore postajali su oni ženski "mehanizmi" traženja pažnje. Ono što sam još dosta puta prepoznao kod žena... Frka, optužba za bilo što, da bih se ja onda (zapravo ni kriv ni dužan) skroz okrenuo k njoj da ju smirim. Ali sviđalo mi se što ih je i sama prepoznavala. Jer, kasnije se često znala javiti nakon sat-dva i reći "Skužila sam. Opet to radim." No, počelo mi je to crpiti energiju. I strpljenje. A možda je zapravo samo osjećala ili predosjećala ono što se u meni događalo... Jer znao sam da ću ići dalje. Nagrizala me je ideja da to ipak nije ono što si želim u životu. I otišao sam. Nakon godinu dana. Da, bilo je teško. Odlučio izdržati sve njezine bure, reakcije poslije toga čina. Jer bila je važna i odnos s njom htio sam pretočiti u prijateljstvo. Mislim da sam i uspio. To prijateljstvo traje i danas.:) Danas, godinama nakon nje vidim ju malo drugačije... Kao razigaranu, u sebi vječito mladu ženu...Ali i nemirnu, žednu ljubavi i pažnje, toliko da to nitko nikada neće smiriti. Ili možda primjećujem smirenje u zadnje vrijeme? Ipak, da su stvari tekle drugačije, mislim da bi ona mala, nezaštićena djevojčica koja živi negdje u njoj trebala toliko topline koliko ni ja možda ne bih imao za dati. Prije nje nisam bio siguran da li sam ja taj zbog kojeg veze ne funkcioniraju. Nakon nje, nikad više nisam posumnjao u ono što u meni vrijedi. Naučio sam davati. Vratila me je svijetu boljeg nego što me je zatekla. Možda u tome nađe zadovoljstvo, onog časa kad ovo pročita. Možda se neki ljudi samo zbog toga nađu na našem putu. Da nas učine boljima.
Odredi kao favorit
Pogleda: 507 Komentari
(2)
|
