|
Nakon "revolveraškog" filma nije se puno promijenilo u meni, u željama i nastojanjima. I dalje sam želio samo živjeti. Trebalo je proći mjesec-dva da se malo stabiliziram, odbolujem. Bez obzira što sam ja otišao, bez obzira uopće tko od koga odlazi - baš uvijek ostane dovoljno toga u meni da se ne može "očistiti" samim prekidom. A seksalo mi se. Jako. Tada sam se uvalio u jednu brzinsku glupost, u jednom bircu "zbario" žensku o kojoj nisam baš puno znao. Druge večeri smo se pukli. I to baš dobro. Na tome sam htio i ostati. Nisam ništa obećavao. Jasno sam dao do znanja da želim seks. Slijedeći dan mi je došla na posao i sjedila za šankom tri-četiri sata, sve dok ju nisam zamolio da ode. I rekao joj da ne mislim ništa nastavljati s njom. Nakon mjesec-dva mi je javila telefonom da je trudna i da treba novac za abortus. Znao sam joj jednu prijateljicu i ispitao stvar. Ispalo je da laže. Samo je trebala novac. Kad se sjetim te avanturice, lagano se zgrozim. Takve gluposti mi zapravo nikad nisu trebale. No, ovo je bila samo jedna nebitna "međupriča". Dakle, još uvijek sam konobario na istom mjestu. Kroz cijeli taj svoj konobarski staž gledao sam uglavnom iste ljude, gosti su bili većim dijelom stalni. Jedan od gostiju bio je pravi dvolični ljigavac. Imao sam priliku upoznati ga kroz neke situacije tijekom nekoliko godina. Bio je jedan od mrskijih mi gostiju. Ponekad bi po njega došla žena, ponekad bi i sjela s društvom. Nju sam vidio kao totalnu suprotnost. Bila je omiljena u društvu. Non-stop nasmijana, jedna od onih čiji smijeh uvijek čujete. Tada mi je to bilo privlačno. Jer i za sebe sam htio puno smijeha. Ali, kako je već poznato - ne pretendiram na udane žene. Sve dok se stvari nisu promijenile. Njoj se dogodila neka obiteljska tragedija, brak sa spomenutim ljigavcem (njoj već drugi) je uslijed toga pukao. Jedno vrijeme ju nisam baš često viđao.
Kada sam ju ponovo počeo učestalije sretati, opet se jednako smijala. Možda i izraženije, više. Fasciniralo me je to. Jer, znao sam da je u životu izgubila sve svoje. Ostala je skroz sama. Od nje sam očekivao sve drugo osim takvog smijeha. A blistala je. Tada smo se već i pogledavali. Još uvijek o svom životu nisam razmišljao preozbiljno, bilo mi je važno samo živjeti. Htio sam seks i zanimljivo društvo, ovo drugo je bilo čak i važnije. Ali nisam imao svjesnu namjeru vezati se. Mislim da sam tada imao 30. Ona oko 40. Da li je tada bila plavokosa ili crvenokosa ne sjećam se dobro, pamtim ju iz jednih i drugih faza. Kratke frizure, mršava... Suprotnost ženi iz priče o pištolju, koja je bila baš žestoko žensko, obdarena oblinama na svim ključnim mjestima. Uglavnom, jednom sam uhvatio priliku. Vidio sam ju, hodala je kroz grad, ja sam se vozao autom. Parkirao sam ga 150 m dalje, vratio se pješice prema njoj, inscenirao "slučajan" susret. Otišli smo na kavu u neki birc prekoputa. Dobio sam broj telefona i stvar je krenula. Počeli smo izlaziti skupa. Ona mi je zapravo bila prva žena u životu s kojom sam učestalo izlazio. Moja cugerska faza prestala je već tih godina, ono mladenačko učestalo alkoholiziranje kod mene se nije nastavilo. Valjda to nemam u genima, a ideja alkoholizma mi se baš i nije sviđala. Ali sam uvijek mogao popiti koju čašicu u dobrom društvu. Tako sam i s njom, uz pokoju vodkicu uživao u tim izlascima. Bila je zanimljivo društvo, moglo se s njom o svemu. I puno se smijala. Što sam obožavao. Da ne duljim -zaljubio sam se kao kreten. Nezdravo. Toliko da sam se razmekšao, do te mjere da ni za seks nisam bio sposoban. Seks je bio jadan. No, imao sam dojam da joj i baš i nije do seksa. Malo me je to zbunjivalo. Ne mogu se više sjetiti ni uzroka prekida. Ja sam otišao, dosta burno. A ništa u vezi nje mi nije bilo jasno. Nakon nekoliko mjeseci nazvao sam ju nakon što sam ju taj dan sreo u gradu. Malo smo razgovarali, dogovorili se da bi se mogli opet naći, popričati, onako neobavezno. Ne znam ni zašto sam to učinio, jer sam se nekako u međuvremenu u sebi uspio odmaknuti od nje. Slijedeće večeri me je nazvala. Da dođem do nje. Da stanem usput na nekoj benzi i kupim neko vino. Mislio sam - nešto se slavi. Možda joj je rođendan. Otišao sam. Pokucao na vrata s bocom vina u vrećici. Nije joj bio rođendan. "Samo je poželjela društvo i čašu vina". Nakon kratkog razgovora natočili smo si još po jednu. Nismo ni srknuli, a pograbili smo se. Nisam više bio zaljubljen u nju. Bar ne onako nezdravo. Te večeri sam mogao seksati kao sumanut. A bio sam i željan toga, nabrijan. I seksao sam. Žestoko. I negdje u pol posla izvukla se ispod mene, zgrabila čašu vina i popila ju. Do dna. U jednom cugu. Nije joj se više seksalo. Pilo joj se. Nisam znao što da mislim. Sutradan joj se nisam javljao. Razmišljao sam o svemu tome. Nazvala me je uvrijeđena. Kao, što ja mislim, izjebat i ne javit se više? Otišao sam do nje raspraviti stvar. Na stolu je bila boca nečeg žestokog i jedna čaša, poprilično puna. Lelujala je po stanu. Pijana. Svašta sam joj rekao. I otišao. Slika se složila. Tek tada sam zapravo shvatio koliko joj je cuga neophodna. Tada je to još dobro skrivala u javnosti, ali ne zadugo. Počela je lelujati i po gradu. I priča je krenula. Jednom sam se zatekao na jednom mjestu i čuo jednu od tih priča. Zgražanje nad njom, alkoholičarkom. A i onaj zvonki smijeh je nestajao kad bi se navečer vraćala kući, i to sam cijelo vrijeme dok sam bio s njom primjećivao. Kod kuće se maska skidala. Sad znam - kod kuće se cugalo u samoći. Vidim je još uvijek često. U nekim bircevima, u nekim društvima, s punim čašama. A kad čujem onaj smijeh, ja se zgrozim. Jer znam da je namješten. I znam da kod kuće poseže za bocom. Sama, u svom jadu, u samoći kojoj ne nalazi lijeka. Nesposobna da nakon životnih tragedija pronađe neku novu radost. Ali ne osuđujem ju. Tek mi je žao što svome životu nije ponovo našla smisao.
 |
Little lives 
