Ono zajedničko kroz četiri prethodne "ozbiljne" veze (bar sam ih ja tako u početku shvatio) bilo je neprihvaćanje. Sve četiri cure bile su bitno obrazovanije od mene, jedna čak ekstremno... I boljeg materijalnog statusa. Opet - jedna ekstremno. Niti jednoj od njih nisam ništa tajio, ali u početku je sve to prolazilo. Kao.

Kasnije... Kasnije su me počinjale mijenjati. Oblikovati po nekom svom zamišljenom kalupu. Ja bih trebao biti ovakav, onakav, ja bih trebao raditi ovo i ono... Što je uvelike ubrzalo slaganje puzzle-a u mojoj glavi i pomoglo mi otići. 

Zapravo me ni jedna od njih u sebi nije prihvaćala. Sad mi je to potpuno jasno. A to, opet, ne smatram svojim problemom. Ono što volim kod sebe je što mi je uvijek bilo savršeno jasno što zapravo želim. I što mogu ili ne mogu prihvatiti. A budući da nikoga ne možeš pročitati baš istog časa, upuštao sam se u te veze, u početku uglavnom poprilično zagrijan njihovim do tada pokazanim osobinama. A to što netko drugi ne zna što želi - tu ja baš i nemam nekog utjecaja. To su ipak bili samo njihovi problemi. 

Nakon te četiri veze ostao sam doslovno izmrcvaren. I tada sam sreo Ljubinku.  

Ovo je priča za koju imam dojam da ju znaju i vrapci na grani... Iako je to tek samo moj dojam. Jer ta priča zapravo nikad nije ispričana, osim u pukim fragmentima iz kojih bi samo pažljiv čitatelj s dužim "stažom" mogao stvoriti, povezati nekakvu cjelinu.

Kad smo se prvi put vidjeli, mirisala je na Domestos. Pobjegla na kratko od kućanskih obaveza, na pol sata, na skroz neobaveznu i neobećavajuću kavu. Iako sam često pisao kako zapravo nemam svoj tip žene, nekako sam se tek malo više ložio na zelenooke plavuše. A Ljubinka je crnka smeđih očiju. Izgledom - bili smo si OK. A niti jedno od nas oboreno s nogu. Nismo tada ni slutili gdje će nas ta kava odvesti.   

Priča je počela kao bijeg od skroz loše veze. Kao želja za neobaveznim. A bilo je i nečega lošeg, ljutitog u meni... Priča je počela u ovakvom raspoloženju. 

Priča je počela dogovorom. Da ćemo, eto, malo biti skupa. Dok nam ne dosadi. A onda se nešto počelo događati. I još. I još. I još. I još.

Nije tada ni znala za blog. Spomenuo sam ga, ali nisam htio reći koji je. No, pronašla ga je nešto kasnije. I tu mi se valjda do kraja približila. Jer, bili smo slični, sličnih želja i razmišljanja. Čitala ga je kao drogirana. Sviđalo joj se pročitano. 

Uzela me je. Odjednom. Svim dobrim što je pružila. Svim dobrim na što sam uzvraćao istom mjerom. Otvorili smo se emotivno jedno drugome do krajnosti, do srži.

Govorili jedno drugom o osjećajima, strahovima, dvojbama. I seks je bio dobar, imala je slične crviće u glavi koji ruju, stvaraju razne maštarije... Razgovarali smo i o tome. O seksu, željama, maštarijama. Skroz sam se opustio, uživao.

Poklopili smo se u potpunosti. Ništa nam kod onog drugog nije smetalo.

Bila je jedina žena u mom životu koja me uopće nije pokušala mijenjati.

Nije joj bilo bitno što nisam obrazovan, što nemam love, što na posao ne idem u udijelu s kravatom... A postigla je efekt kakav ni jedna prije nje nije uspjela postići. Imao sam mir u sebi, kad god nisam bio s njom ja sam radio i napredovao (kad smo bili skupa, ostavljao bih posao i uživao). U tom periodu napravio sam nekoliko web-stranica raznih tema, uzdigao ih sadržajima kao da ih je radilo 15 ljudi, ostvario značajnije posjete, prva sponzorstva, prve cente i dolare od Google oglasa... 

Nije nam bilo teško slušati jedno drugo ni o problemima na poslu, iako možda nismo uvijek razumijevali problematiku u potpunosti. Trudili smo se razumjeti što više.

Bilo je to poštovanje. Ružnu riječ nismo jedno drugome uputili dok smo bili skupa. 

Imali smo nekoliko svađa, čijih se razloga uglavnom ne sjećam. Zato što ni jedna od njih nije ostala neriješena, nije bila "gurnuta pod tepih". Uvijek smo uspijevali razumjeti jedno drugo. Nismo imali zapreke u komunikaciji, mogli smo si reći što mislimo. A često - nismo ni morali. Počeli smo si čitati misli.

Bili smo sklad. Sklad strasti, smijeha, mira, razumijevanja, poštovanja.

Ni one problematične "sitnice" zapravo nisu bile problem. Ljubinka nije imala san nervoznog leptira. Spavali smo jedno kraj drugoga snom pravednika, čvrstim, dubokim. Ako joj je moje hrkanje u nekom trenu zasmetalo, njezina ruka bi mi lagano protresla rame, da mi kaže da se okrenem drugačije dok ne zaspe. A ja bih, onako snen i dezorijentiran, hvatao tu ruku i ljubio ju. Jer sam i u snu znao čija je. 

Zaspao kraj nje nikad nisam bez njezinog dlana na trbuhu. I kasnije, nakon prekida, znao sam svoju vlastitu ruku namjestiti u isti položaj kad god bih bio nervozan, kad god nisam odmah uspijevao zaspati. I valjda zamislivši da je njezina, smirio bih se i zaspao.

Bili smo žedni topline i bliskosti. Oboje. Možda smo zato tako dobro i funkcionirali.

Bila je to i prva žena s kojom je dobar odnos dovoljno dugo trajao da kroz taj odnos i samoga sebe upoznam do kraja.

Da, bila je to prva ikad koju sam - prevario. Jednom, u pol veze. U nekom trenutku male krize u vezi i neke moje unutarnje krize, nedoumice. Bio je to dio mene kojeg nikad ranije nisam uspio upoznati. No, nije me ničim zapravo iznenadio. Tek sam postao svjesniji sebe i svega što nosim u sebi, svega što se može pojaviti... Sposoban to izbalansirati, "ustrojiti",  da mi ljubav nikada ne ispašta. I da nikada ne prestane. Jer - samo je Ljubinka bila zaista važna. Nitko drugi me ne bi odmaknuo od nje. To sam jedino mogao napraviti sam. 

S njom bih zaista mogao provesti život. S tom ženom, onakvom kakvu sam tada poznavao. Već zbog toga bih trebao biti sretan. Jer, doživio sam ono što sam želio, kad sam već počeo sumnjati da je moguće.

Mnogi koji žele isto to nikada ne dožive.  

No, svemu tome jednom je valjda morao doći kraj. Zamjerao sam joj previše labav odgoj kćeri. S kojom nisam mogao naći zajednički jezik. Često sam znao popizditi na njene postupke, ali zbog "mira u kući" nisam smio reagirati. Sve je bilo dobro tada, bio sam "vikend-dečko" i mogao se isključiti od toga. Ali, bio sam svjestan da ne bi išlo da sam tu stalno. Da bih reagirao. Da bi bilo ružnih situacija. Nečega što ni za koga od nas troje ne bi bilo dobro.

Drugi razlog, manje važan ali ne i zanemariv bio je moj posao. Očajno obrazovanje zbog kojeg u Ljubinkinom gradu ne bih puno vrijedio. Jer za svoja znanja nisam imao papirnate dokaze. A u mom gradu su me svi znali i to je bilo manje važno. Tu me poznaju, zovu, tu radim i zarađujem.

A prošli su mjeseci, bližile su se dvije godine veze... U skladu, s Ljubinkom. Bližilo se vrijeme kada je trebalo poduzeti neki korak. Živjeti skupa, postati obitelj, ili razići se.

Zbog opisanih poteškoća - znao sam da ću ići dalje. Tištila me je ta ideja.

Morao sam ići dalje prvenstveno jer nisam odustao od ideje da ću jednog dana i ja možda postati otac. A s njom u trenutnoj situaciji - nisam se odvažio. Puno mjeseci kasnije, nakon prekida, u jednom razgovoru smo zaključili da se to možda trebalo dogoditi samo. Ja sam zaključio. Da je možda neka viša sila tu odluku donijela umjesto mene. Jer, sve bi tada bilo drugačije. Vjerojatno bi se našli i načini da sve to funkcionira kako treba. 

Ali, ja sam uvijek tako jebeno pouzdano "kočio" u svojim orgazmima. Do te mjere da sam se u jednom trenutku, nakon prekida veze otišao testirati. Jer, bilo je nevjerojatno da se baš nikad u životu nisam zeznuo u tome. I dio mene je želio loš rezultat. Jer bi takav isključio moju želju za očinstvom i ostavio me kraj žene koju sam volio kao nikad nikoga prije. Smiješno, čudno? Ali - istinito. U sebi sam priželjkivao loš rezultat. Da donese moju odluku umjesto mene. Jer, tada bi još dugo mogao biti vikend-dečko, ako tako treba biti. Miran i sretan.

Ali rezultat je bio više nego dobar. Mogu postati otac, kažu testovi. A to je ideja koju moja svijest (i podsvijest) ne uspijeva zanemariti.  

Nikad neću zaboraviti trenutak kada mi je ispričala da je rekla majci za mene. I da joj je govorila sve najljepše o meni. Kako je valjda i bilo. A ja sam znao da ću uskoro ići. Kao da je nešto toga trena u meni umrlo, sledilo se. Od tuge. 

Nisam se nikako uspijevao odvažiti na taj trenutak. Kako joj reći da idem? Bojao sam se za nju.  Spojio sam se na iskricu i počeo brljati. U tjedan dana izašao na tri spoja. I zakuhao na sva tri. Nisam se dobro osjećao. Prije no što skroz zaglavim u lažima i prijevarama, morao sam joj reći. I rekao sam joj.

Mislio sam da će umrijeti. Dva-tri tjedna mi se uopće nije javila. Onda smo izašli na kavu. Pričala mi je kako se osjećala kao da joj je netko izmakao tlo pod nogama. Fizički se prepolovila. Ali, znala je i razloge. Kao da sam joj ih ja ispričao. Zapravo, slutila je već duže vrijeme. 

Još dugo smo ostali u dobrim odnosima. Skoro godinu dana. Tada se na sve to nadvila crna sjena njezine loše veze i mog petljanja u nju. Jer nisam to mogao gledati.

Jako sam se borio otjerati čovjeka koji ju je psihički i fizički uništavao. Ne zato jer sam htio opet biti s njom, više iz razloga što mi za nju nikad neće biti svejedno i što mu to nisam htio dozvoliti.

Izgubio sam bitku. Završili smo ružnim riječima. I ovog trenutka se od toga želim odmaknuti. Ovog trenutka kad je sve to još jako svježe.

Da, naš odnos je bio lijep. Lijep, blizak, sjajan. Iako na trenutke pomislim da je tu nešto nedostajalo, čim je mogla postati sposobna za ovo što si radi danas. Ali znam da griješim. Voljeli smo se. Ili barem - ja znam da sam nju volio. 

Kad se sjetim nekih trenutaka... Produženi vikend na Rastokama. Vikend u Mađarskoj. Ljetovanje. Vjerojatno najljepši trenutci mog života. Bio sam skroz sretan i potpuno miran. Barem što se toga dijela tiče, odnosa između mene i nje.

*****

Sad sam daleko od nje. I čini mi se da je to sad neka sasvim druga žena. Neka Ljubinka koju ja nisam poznavao. Bez trunke samopoštovanja, slaba... Moja Ljubinka postala je jadnica. Teško je zadržati lijepo sjećanje, izolirati ga od ovoga kako ju vidim sada.

Dvaput sam se uvukao u njena "odvikavanja" od problematične veze. Dijelom svojevoljno, dijelom jer je tražila moje društvo, tražila u njemu podršku za otići iz lošega. I svaki put me je transformacija pri njezinom povratku u tu lošu vezu zapanjila. Svaki put sam čuo ono - ne petljaj se u moju vezu. Koju VEZU? To je VEZA?! Svaki put je zaboravila na riječi izrečene jučer. "Čvrsta sam", "kakva sam ja kokoš bila", "neću se vratiti", "vrijeme čini svoje"... Svaki put sam se osjećao iznevjereno.

Teško je bilo razumjeti zašto ona ne vidi ono što vide svi oko nje - da u tome nikako nema sreće.

Svi to vide, ali samo neki uvijek moraju reći. Jer, valjda je lakše šutjeti. Za mene je šutnja odobravanje. Ja to nisam mogao ni htio gledati. Ni šutjeti.

Dva puta sam ostao posran.

I svaki put sam reagirao ružno. Sve ružnije. Nisam si mogao pomoći. Uništavala me je nevjerica, šok.

"Jebo ti on mater retardiranu"... "Odjebi"....

:(

Sad samo želim biti dovoljno daleko.

Povratiti mir.

Ljubinka je bila moj najveći mir. I moj najveći nemir.

A nemiri... Ja ih ne trebam. Očigledno ne funkcioniram u njima. Ne funkcioniram s ljudima koji ih u meni izazivaju.

Ne znam što će vrijeme donijeti u sjećanju na nju. Da li će ono lijepo preživjeti, ili će ostati tek ovo što sam vidio na kraju. Žena-žrtva, osoba kojoj kao da je nešto puklo u glavi...

Ne znam.

Post je napisan prije mjesec dana, kad je sve ono loše bilo još jako vruće.

Mogao je tada izazvati i provalu emocija, sad se to već puno rjeđe događa. Ali prvi dio posta nije sporan, nije se mijenjao puno. Iako je zasjenjen svim ovim nakon toga. 

Drugi dio posta se mijenjao, kako je vrijeme prolazilo i kako je šok slabio... Još uvijek ne razumijem tu krajnost do koje netko može ići u ostvarivanju kontrole nad nekim po svaku cijenu, isto kao što ne uspijevam razmjeti što se to u čovjeku dogodi da dozvoli takvu krajnost omalovažavanja sebe, toliki nedostatak samopoštovanja.

Još uvijek ne razumijem. Niti želim. Daleko im kuća bila. 

Jedino je razočaranje ostalo podjednako intenzivno. I bojim se da će ono i ostati, kao konačan pogled na nekad toliko važnu ženu. I na ljubav.

Sigurno najveću do sada, ali ne i posljednju.  

Komentari (4)

Napišite komentar

Korisničko ime / nick*

e-mail*

Website (nije obavezno)

Komentar*

manji | veći

Prati komentare putem e-maila (samo za reg. korisnike)

Pročitao/la sam i prihvaćam UVJETE KORIŠTENJA (obavezno!).

Dodaj komentar Pregled