Ne mogu baš reći da vjerujem u slučajne susrete. Da sam ih čekao, čini se da bih se načekao. Iako mi se jednom tako nešto dogodilo (već opisano), morao bih se dobro zamisliti da se sjetim da li se dogodilo ikad više.

Tako je bilo i tada... Neki dan sam, u postu o ovećoj krizi svog života spomenuo kako sam tada čekao baš to - da mi se nešto samo dogodi. Ništa se nije događalo. Tih dana sam "patentirao" izreku: ako legneš na livadu, zineš i čekaš da ti u usta upadne pečena ptičica, vjerojatnije je da će ti upasti tek ptičje govno. 

Tih dana sam ponovo poželio život. Odlučan da nikad više neću biti bezvoljan kao u već opisane dvije godine nakon potpunog kraha. Da neću dozvoliti životu da prođe kraj mene.

Razum tada nije bio važan. Trebalo se samo nešto dogoditi, da me pokrene. Bilo što.

U malom gradu čovjek lako može nekog nepoznatog sresti više puta. Dovoljno lako i često da ga i zapamti. Tako sam i ja sretao nju. Stariju, naravno. Tako me je uvijek "curilo". Zapravo, imao sam to lice i tu figuru u memoriji već dugo godina, a ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se jednom zateći s njom u istom filmu. Bila je zgodna, vjerujem da su se mnogi za njom okretali. Viđao sam ju često u jednom kvartu, onako - u prolazu. I počeo primjećivati da gleda u mom pravcu. Budući da sam već doživljavao poglede koji su se prilikom kontakta pretvarali u komediju, nisam to smatrao baš nekim pretjerano sigurnim signalom.

Sve i da sam htio nešto poduzeti... Nisam ništa znao o njoj, mogao sam tek prići onako preotvoreno - na ulici, no nisam baš vjerovao u to. 

Ali jednog dana dogodila se prilika. Otvarao se jedan novi birc i vidio sam ju kako pere izloge. Sutradan je birc bio otvoren i vidio sam ju za šankom. I naravno - ušao. 

Ne, nije bila konobarica. Nije do tad. Krah firme u kojoj je radila i nedostatak bolje prilike ju je utjerao u šank. A s druge strane šanka sam stajao ja, i s zadovoljstvom napokon primjetio očigledne signale - na toj strani šanka je boravila najviše. U par dana započeta je priča, razmijenjeni brojevi mobitela, dogovoren izlazak.

Nije tada bilo bitno da li je stvar perspektivna ili ne. Nisam o tome razmišljao. Izašli smo dva-tri puta, od puse u autu nismo dalje stigli... Živjela je sama i bilo mi je malo čudno što ne uspijevam biti pozvan u stan. Razlog nisam ni slutio. Jednog dana sam doživio i tu sreću... Iako malo nevoljko s njene strane. 

Da ne duljim... Upravo smo se pograbili u njenoj garsonijerici, srušio sam ju na krevet, raskopčavala mi je košulju, ja sam joj zadigao majicu i otkopčao grudnjak... Jednom rukom, što je izazvalo njen smijeh, očigledno hinjeno zgražanje mojim "iskustvom" ("Oooo, vidi malog, šta on zna..."), kada sam začuo okretanje ključa u bravi... U prostoriju je uletio nepoznati frajer, počela je vika, odskočio sam od kreveta u šoku i skamenio se... Takvu promjenu kadrova čovjek ne očekuje ni u filmu. Začuo sam zvuk poput repetiranja pištolja, tako nešto sam u mraku i ugledao u njegovoj ruci... Nečim ju je razvalio po glavi, nisam siguran da li je to bila drška pištolja ili samo lijeva ruka... Vrijeđali su se glasno. 

Meni je rekao "Momak, protiv tebe nemam ništa, možeš ići svojim putem. A mi ćemo onda razgovarati"... Moja nova poznanica otrčala je u kupaonicu, valjda pogledati u ogledalu posljedice udarca...

A ja... Još uvijek šokiran, sleđen, skamenjen... Ja, koji se gotovo nikad nisam potukao, niti bio u nekoj većoj frci... Ja sam prošao kraj njega, sjeo na stolicu i zapalio cigaretu. Trudeći se prikriti drhtanje ruku. Neki ludi samoubilački ponos mi nije dao otići.

Gledao sam ga... Bio je malo niži od mene, ali očigledno snažan, sportski tip. Ne bih se poželio potući s njim. Upitao sam ga "Ako se ja ovdje duže zadržim, hoćeš li ti stalno ovako?"... On je rekao "Da!". 

Tu se i naša domaćica vratila iz kupaonice, nastavili su se svađati kao da me nema. Bilo je to uglavnom vrijeđanje, nisam iz njega ništa više shvatio o toj situaciji... Sporili su se čiji je stan, on je tvrdio da joj ga je on kupio, ona se na to smijala... Ako sam se i uključivao u razgovor, ne mogu se više sjetiti detalja... Znam samo da se frajer nakon cca. dvadeset minuta ustao i otišao.

Tada sam od nje zatražio objašnjenje... Bila je to stara priča, koje se odvijala godinama prije mene. Živjeli su u istom ulazu zgrade, oboje u braku, primjetili se na stepenicama...  I započeli vanbračnu avanturu. Razjebali oba braka i počeli živjeti skupa. I navodno bili jako zaljubljeni. I onda se nešto dogodilo. Zapravo, znam i što... Nije mu htjela roditi dijete. I tu su nastale svađe i krah. Ona je otišla, ali on ju nije puštao na miru. Prijetio joj je da joj nikad neće dozvoliti da bude s bilo kim drugim. Terorizirao ju. Ulijetao u započete veze na sličan način kao i te večeri. Priču o ključevima, vlasništvu stana i sličnim stvarima nisam shvatio. Jer brava se uvijek mogla promijeniti. Zato i dan-danas toj priči ne vjerujem u potpunosti. 

Što je najkomičnije u cijeloj situaciji - ja sam priču o tome paru čuo mnogo ranije. Ali nisam znao o kojim se ljudima radi. Da sam znao, vjerojatno se ne bih tu zatekao. 

Te večeri je ona bila u čudu... Jer još nikad nitko poslije takvog uleta nije ostao uz nju, niti je on samo tako otišao. 

Uglavnom, mi smo nastavili. Frajer ipak nije više ulijetao. Znao joj je dolaziti na posao, a ja sam pomalo počeo i izazivati. Sjeo bih s druge strane šanka, zvao sebi piće i rekao "Odnesi nešto i prijatelju"... Ona bi me prijekorno pogledala, on bi odbio... No, nije nikad reagirao drugačije. 

Bez obzira što sam ga nečim udaljio iz priče, priča između mene i nje nije trajala dugo. Bilo je nevjerojatno kako se tako zgodna žena nije znala ni poljubiti. Za nju su poljupci bili sitno cmakanje usnama, meni skroz nedovoljni, a bilo kakva oralna aktivnost joj se gadila. U krevetu smo bili totalna suprotnost. A i moj učinak je bio ravan toj situaciji. Niti sam se ikad opustio, niti sam ju kresnuo kako spada. Tada me je to frustriralo, danas me ne čudi. 

Osim toga, bila je emotivno zatvorena osoba. Očekivala izljeve nježnosti, ljubavi, a sama nije bila sposobna za to isto. Prekinuli smo. Poprilično burno, u svađi, ali smo se nakon nekoliko godina pomirili i znali popiti prijateljsku kavu. Nakon mene, "vladar" njenog života je nastavio stvarati pizdarije kad god je s nekim drugim nešto pokušala. Na kraju je pobjegla, udala se u inozemstvo za gastarbajtera u čijem Mercedesu sam ju vidio zadnji put kad je bila ovdje... 

Tako je završila priča o meni kao slučajno hrabrome princu.  :))) Hrabrome iz pukog ponosa i inata.

Iako je ova priča skroz na svome mjestu u nekom kronološkom nizu, pogodilo se da se savršeno uklapa u neka trenutna zbivanja. O kojima ste već čitali, a možda ćete čitati i slijedećih dana.  

Komentari (3)

Napišite komentar

Korisničko ime / nick*

e-mail*

Website (nije obavezno)

Komentar*

manji | veći

Prati komentare putem e-maila (samo za reg. korisnike)

Pročitao/la sam i prihvaćam UVJETE KORIŠTENJA (obavezno!).

Dodaj komentar Pregled