|
O, ne... Nisam nikog zaprosio, ako vam je to bila pomisao br.1. :))) Ovo je tek međupriča, koja bi se mogla nazvati i "Kad čovjek potone". Međuprostor. Crnjak. I PTSP, kojeg se Čila sjetila u jednom komentaru malo niže. Razdoblje kad nisam živio, već tek preživljavao u nekoj ružnoj rutini, kada je baš sve pošlo nizbrdo. Bio je to prvi konkretan, dugotrajniji posao u mom životu, konobarenje u lokalnom bircu. Nakon nekog obrta koji je trajao nekoliko godina, a kojeg sam otvorio kao jako mlad momčić, u 22. godini života, ostao sam u nekim dugovima. Koji nisu bili bog zna što (sadašnji minusi na karticama su mi veći), ali tada su izgledali ogromni, tim prije što sam u birtiji šljakao na minimalcu, a bakšiš iliti napojnice su bile skroz apstraktan pojam. Nisam volio taj posao. Teško ga je voljeti kad su gosti susjedi koji su navikli da tamo rade što god im padne na pamet, a ja baš nisam volio takvo ponašanje. Iako sam i ja bio lokalni momak, slabo sam se uklapao u to okružje. Prve tri godine bio sam najnamrgođeniji konobar na svijetu. Sve sam pretjerano osobno doživljavao. Probleme sam nosio kući i vrtio ih po glavi. Nisam se znao "isključiti" od toga kada bih došao s posla.
Žene... Nakon priče o ratnoj udovici, odlučio sam više ne zajebavati nikoga. Ne ulijetati u bezizgledne veze. Ili će biti kako treba, ili neće biti nikako. I bilo je - nikako. Jer, nisam baš ništa poduzimao. Čekao sam da se nešto samo desi. A čini se da se meni baš ništa ne događa samo od sebe. Skroz sam se osamio. Nisam ni izlazio. Živio sam na relaciji posao-kuća, a stanovao sam na 3 minute pješice od birca. Vraćao dugove od svoga minimalca.Tako je nekako bilo i u meni. Tmurno, crno, beznadno. Ni na seks nisam mislio, kao da mi je i tijelo odumiralo. Čak ni masturbirao nisam. Mišo mi je služio samo kao cjevčica za mokrenje. Mislim čak da nisam imao ni jutarnje erekcije. Koje su (znate to, zar ne?) neizostavan dio jutra svakog seksualno živog muškarca. I bez auta sam ostao na nekih godinu dana, kako mi se jedan raspao nisam imao novca za srediti ga, a ni za onaj drugi koji je beživotno ležao u dvorištu. A oba su bili 20 godina stari krševi. Ali, guralo se tako, tmurno i sivo. Sve do jedne večeri kad sam skoro napucao radnu kolegicu šakom u pol čela. Skoro. Bila je to jedna konobaruša. Inače, ja ih tako dijelim. Na konobarice i konobaruše. Konobarice su one koje normalno rade taj svoj posao kao da je bilo koji drugi. A konobaruše su one oko kojih se stalno događa neko zlo.Takva je bila i moja radna kolegica. Žena u drugoj polovini tridesetih, razvedena. I pokvarena do srži. Onako - ljigavo pokvarena. Imala je čopor "svojih" gostiju, nekih matoraca koji su slabo podnosili alkohol i mahanje sisama ispred očiju. I koji su uvijek bili s njom u nekim "poslovnim" kombinacijama. U kojima su (pogađate) uvijek izvlačili deblji kraj. Što je najsmiješnije u toj priči - ta žena baš i nije bila neki komad. Zapravo, nije ličila na žensko. Ali imala je sise za mahanje pred očima matorih, frustriranih dedeka. To je njima bilo dovoljno. "Šarm", valjda. I te sporne večeri sam naišao iako nije bila moja smjena. Valjda sam samo tu "izlazio". 3 minute od kuće, u birc u kojem radim i kojeg ne volim. Sjedila je za prvim stolom do šanka. S bivšim boksačem s kojim se nitko nije kačio, dijelom jer je bio na glasu (iako već stariji čovjek) kao netko tko zna sa šakama, dijelom jer je malo i "popucao" poslije rata. I gurala rezervne ključeve po stolu prema meni, jer ja trebam raditi ujutro, po nekoj njenoj čudnoj logici. A budući da ta njena logika baš i nije pila vodu, gurao sam te ključeve natrag u njezinom smjeru. I tako nekoliko puta. Slušajući skroz ratobornu i meni uvredljivu priču, kako ja baš MORAM sutra doći.Jer je njezina riječ zadnja, naravno. U jednom trenutku povisili su se tonovi, ja sam ju zgrabio za kosu i repetirao šaku. I kao da me je netko uhvatio za nju. Kao da mi je netko rekao "nemoj, to je žensko". Jer, bila je žensko. Barem u rodnom listu. Nisam to učinio, uhvatio sam ključeve, zavitlao ih u zid druge prostorije i otišao kući. Bila je toliko "omiljena" da i dan-danas slušam priče gostiju koji su tome svjedočili kako su baš mislili da ću ju razvaliti u čelo. I kako su svi navijali za to. Čak i boksač koji je s njom sjedio. Kad sam došao kući, netko od mojih mi je nešto prigovorio. Izletio sam u dvorište i počeo šutati plastične posude koje je moja stara tih dana koristila u pripremanju zimnice. Slomio sam ih nekoliko. Slomio sam se i ja. Sjeo na beton, zaplakao... Valjda mi se sve skupilo. Nedostatak života, ljubavi, smijeha, seksa, novca, posao kojeg mrzim, jedan gost koji me isprovocira svakoga jutra, krasna radna kolegica, dva stara neispravna auta u dvorištu... Tmurno. Pretmurno za podnijeti. Otišao sam kod poslodavca, vlasnika birtije, u takvom stanju. I urlao kako više ne mogu. Rekao mi je da uzmem par dana slobodno, da se odmaknem od toga. Ne, nije on bio čovjek dobrih namjera, bio je i dio svih tih problema, bezbroj puta me je koristio za uvođenje reda među gostima jer on nije htio stati pred njih i reći nešto što je bilo jasno i logično, a njega bi se odmah poslušalo. Bio je zapravo jedan od većih problema toga posla. Ali tada mi je dao slobodno, a to mi je trebalo. Nisam se smirivao. Sve je izgledalo potpuno crno. Bojao sam se da je blizu ona linija razgraničenja između normalnog čovjeka i onog kojem se svi smiju, koji šeće gradom i regulira promet. Tu negdje ispred mene, na dohvat. Da ću se sutra probuditi i neću znati tko sam. Bojao sam se zaspati zbog takvih misli. Shvatio sam da imam problem kojeg trenutno ne mogu sam riješiti. Otišao sam po uputnicu za psihijatriju. Sa samo jednom namjerom - dobiti nešto što će me dovoljno smiriti da mogu razmisliti što i kako dalje. Dijagnoza je bila PTSP. Teta doktorica mi je dala podršku kakvu valjda i svećenici na svoj način daju, blagim i mirnim glasom, priču o životu i kako ga podnositi. Nisam trebao tu priču. Znao sam da mogu sam, čim se uspijem smiriti. Govorila mi je kako su te tablete koje će mi dati opasne jer mogu izazvati ovisnost. Rekao sam joj da mi trebaju samo na tjedan dana. Tako je i bilo. Uzeo sam deset dana bolovanja. Sam, jer tada sam radio na crno. Gazda mi je negodovao, ali mi to uopće nije bilo važno. "Moram pauzirati, javit ću se kad se sredim. Ako ti ne paše - nađi nekog drugog.". Znao sam da neće, nitko se nije otimao za posao u toj birtiji. A i nikoga se valjda nije moglo toliko gaziti kao mene tada, za toliko malo novca, bez ikakvih prava... Razmišljao sam što dalje. Dugove još nisam vratio, bolji posao nisam mogao naći. Znači - moram se vratiti. Ali ne na isti način. Shvatio sam. I vratio se, drugačiji. Što god da su gosti stvarali nije me brinulo. Puštao sam da o tome brinu drugi. Konflikta više nije bilo, držao sam se one "na jedno uho uđe, na drugo izađe". Smijao sam se, razgovarao s ljudima. Svi problemi su ostavljeni u birtiji kad bih skinuo pregaču i otišao kući. Još tri godine sam bio tamo, nije bilo drugoga izlaza. Ali bio sam skroz drugi čovjek. Nasmijan. Puno sam se smijao tih dana. :) Od Mrguda, kako su me do tada zvali postao sam omiljeni konobar. A PTSP... Izgledalo je da se nikad više neće pojaviti. I nije se pojavljivao, punih 7-8 godina. Sve do prije nekoliko mjeseci. Loša situacija na trenutnom poslu, ponižavajuća igra pokvarenih telefona, moja znanja pripisana drugima, down-faza u privatnom životu... I primjetio sam boljku ponovo. Ali na vrijeme. Tek sam jednom povisio ton i razbio komad stakla. I skužio da moram reagirati u samome sebi... I opet se smirio, pustio da voda nosi sve... Nije stiglo do crnila, nisam dozvolio. "Na jedno uđe, na drugo izađe"... Jer zapravo - ipak mi ne mogu uzeti vrijednost, znam da od dvojice ključnih ljudi jedan sigurno shvaća koliko sam do sada prodonio. I da bi bez mene bilo teže. A sve i da ne shvaćaju... What the fuck... Sve se preživi. Snaći ću se. Ali žderat se neću. Jednom dijagnosticiran, PTSP se može reaktivirati u čovjeku kad god mu se na hrpu skupi puno lošega. I ukoliko problem ne shvati na vrijeme. A kad shvatiš, rješenje je jednostavno: sve one probleme na koje trenutno ne možeš utjecati jednostavno moraš potisnuti i zanemariti. Ništa zapravo nije vrijedno toga da čovjek odlijepi. Mir u čovjeku i zdravlje su jedino što je nezamjenjivo. A to svi zaboravimo. Pa nas jebe novac, posao, ljudi oko nas... Ja samo želim živjeti. I tom životu ukrasti lijepog koliko god budem uspio. PTSP prepuštam drugima, onima koji su dovoljno lijeni mućnuti glavom, lijeni napraviti promjene na svojim (često skroz banalnim) listama prioriteta. Promjene kako bi ostali svoji, mirni i veseli. Zašto je ovaj tekst u ovoj kategoriji (iliti zašto ima ove crtice u naslovu, kao i priče o ženama) ? Bit će jasno, već u slijedećem postu. :) I sorry ako je bilo malo predugačko. Nadam se da nije bilo i suhoparno. Tko god je stigao do kraja neka se javi, ima cugu za trud. Ak' se ikad sretnemo, naravno... :))
 |
Little lives 
