| - Prekidač - |
| Subota, 30 Svibanj 2009 14:46 |
|
Spomenuh u postu "Papak ili dar od Boga?" kako sam otišao, vratio se, pa onda dobio nogu. U toj spomenutoj pauzi dogodilo se još nešto na što sam gotovo zaboravio. Valjda se tad dogodilo, malo me pati kronologija... :))) Radio sam tada u lokalnom bircu i dobio novu radnu kolegicu. Kad je došla, imala je nepunih 18 godina. Kao, radit će malo preko ljeta, na jesen opet ide u školu... Njeni praznici između 3. i 4. srednje. Ja sam tada imao 28. Kad nekog nesigurnog i preplašenog obučavaš u nečemu, stvori se kod njega neka podsvjesna podložnost "učitelju". Kad je riječ o različitim spolovima, može se tu razviti i nešto više. Neka mrvica divljenja, simpatija potaknuta vlastitom nesigurnošću, ovisnošću o savjetima... Što god to bilo, razvilo se i kod nje. Počela je pomalo oblijetati oko mene, dolaziti u moju smjenu, častiti kavom... Skužio sam to, iako u početku nisam tu vidio niš pametno. No, budući da mi je bila užasno simpa, svježa, vedra, popustio sam. Za 18. rođendan poklonio sam joj sebe. :))) Ne, nismo se poseksali... Pala je neka pusa, možda malo šlatanja... I, kao - nastavit ćemo malo s tim. Što god to bilo. Znali smo prošetati navečer, došla bi na kraj moje smjene i završili smo na nekoj klupici u mraku... To je nešto što mi je tada nedostajalo. Ali, nisam se prepuštao. Ručna je bila povučena do krova, jer sam naslutio neke nezrele bubice u njezinom karakteru. Kao da sam predosjećao... :)))Skužila je da se u sebi držim na dovoljnoj distanci. Imali smo razgovor o tome jedne večeri. Rekao sam joj da se ne prepuštam jer imam dojam da će mi odmah skočiti na glavu i započeti svoju vladavinu. Naravno, rekla je da neće. Nije ona takva. Odlučih napraviti eksperiment... Prepustiti se. Pa što bude. Od te večeri smo "zvanično" stupili u vezu. Ajmo probat. Promjena je bila prestrašna. Kao neki prekidač. Off/On. 0/1. Isključeno/uključeno. Već za dan-dva sam bio zateleban kao mala budala. A ona... Joj, al se mala odlučila zabaviti! :))) Dođe predvečer u moju smjenu, sjedne popiti kavu, ja dođem sjesti s njom a ona me otkanta. Kao, čeka prijatelja. I dolazi levat, oženjen, znam da bi ga stavio i u rupu na zidu kad bi bila topla i vlažna... I gledam ih kako se odvoze njegovim autom u nepoznatom pravcu. Pa treba doći navečer kad završim smjenu, a nje nema. A ja kao mala budala, jadan, nemoćan... Sakrio bih se u mišju rupu. I svi su, naravno, skužili o čemu se radi. Zajebavala me cijela birtija. Kao, mala nije imala ništa s njim. Oni su samo prijatelji. Nakon nekoliko večeri trebamo se naći u gradu kad ja završim smjenu... A ona otkaže u zadnji čas, ide na neki dobar tulum. Na kojeg ja nisam pozvan, a ni dobrodošao, jer bit će tamo uglavnom društvo iz razreda... A ja odem u birc u koji sam tada zalazio (a u kojem sad nečija baka drži krumpir i zimnicu, nebitno ali će nekome biti zanimljivo Došla je, odvukao sam ju u kut, poljubio i rekao "Ajd ti, srećo, svojim putem"... Vratio sam prekidač na Off. A ona... Šok, nevjerica, pa "kajanje", pa paćenička pisma, poruke preko drugih, izaslanstva prijateljica koje mi poručuju da je jadna, da niš ne jede, da će se ubiti... Dječje igre. Što je najsmiješnije od svega - nismo se ni poseksali. Žene bi rekle - to onda i nije bila veza. Kad god se nje sjetim (što baš i nije često, eto, skoro ju zaboravih), sjetim se tih odluka. Prekidača, razuma kojeg svi imamo ali ga je nekad lakše, a nekad teže pronaći. Zato ova priča, naoko beznačajna dobiva svoj značaj. Jer tada sam valjda već odlučio da nitko drugi neće upravljati mojim životom, mojom srećom i tugom. I da ću za dobro uvijek biti otvoren, a loše odjebavati. Što brže i što bezbolnije.
Odredi kao favorit
Pogleda: 491 Komentari
(7)
...
autor komentara: Missillusion , Svibanj 30, 2009
Tako mi je dobro sjeo ovaj post večeras! Posebno pouka na kraju. Već sam se pobojala da je moj prekidač se pokvario i da puštam jednu groznu trenutnu situaciju da se i dalje lomi preko mojih leđa.., ali podsjetio si me s ovim da je odluka uvijek naša, čak i kad smo zbunjeni i sluđeni:).
...
autor komentara: Orka , Lipanj 01, 2009
Master and servant.
Nisam ponosna, ali i ja sam to napravila jednom, sa svojih sedamnaest. Bio je zgodan, drag, spreman slušati, raditi što god bih poželjela, mojoj mami je donosio cvijeće kad bi dolazio po mene da izađemo van. Sve u svemu savršen i.... dozlaboga dooosadan. Nisam prepoznala odmah što je to što mi jetri kod njega, pa sam se pretvorila u monstruma. Baš kako si rekao - dogovorimo se naći, onda ja odem kod frendice i pustim ga da čeka ili, još gore, da pije kavu s mojom mamom uz svježi buket na stolu, nerazgovaranje, "spuštanje", nejavljanje na telefon... Jadno i zločesto. Bilo mi je krivo kad me je ostavio, ne zato što je otišao, nego zato što sam bila kučka prema njemu. I htjela sam da se nađemo da mu objasnim, ali imao je, siroti, soli u glavi pa je odbio moje pozive. I dan-danas kad se vidimo u gradu okrene glavu od mene. I krivo mi je. I dan-danas. Zašto ti sve to pišem? Možda je malica osjećala slično? Jebiga, kad se zaljubimo svi nekako poblesavimo i pretvorimo se u mjehurić sapunice. |
), s namjerom da se, jadan - napijem. I u jednom trenutku mi se upali lampica. I nazovem ju i naručim na razgovor, jer nije bila daleko. 
Cijela stvar nije trajala ni mjesec dana. Ali bezglavu zatelebanost zapamtiš, ne ponovila se. Povrijeđen ego ne ravna lako svoje brazde.
