|
Zašto sam planiranu seriju postova nazvao "Mali životi"? Možda zato jer su svi ti životi koje sam dodirnuo na ovaj ili onaj (bolji ili lošiji) način u mom sjećanju ostali kao samostalne, zasebne cjeline. Jer svako razdoblje svog života vežem uz neku od tih priča. Putokazi te neće uvijek voditi asfaltom, ponekad te skrenu i u neki cvijetnjak kroz kojeg protutnjiš kao zadnji vandal. A ponekad i ugaziš u g****. Da se sad ne izražavam, jel...
Seriju sam započeo brojem 1. Odustah od toga, jer iako ih ima takvih koje nisu zaslužile ni naslov već samo redni broj, postoje osobe koje nikad ne bih tako hladno numerirao. O jednoj od njih govori i slijedeća priča.
Kažu, kad djetetu daješ sve što poželi ne uvjetujući mu to ničim, sve su šanse da od njega nećeš stvoriti stabilnog i samostalnog čovjeka. Moglo bi se to preslikati i na mnoge druge situacije u životu. Izlazio sam u grad, gledao tamo neke cure kojima se nisam usuđivao prići (ili su ti pokušaji bili smiješni), a s druge strane tek prihvaćao one koje su se nudile. Baš kao malom djetetu koje odgajaju pogrešno – bilo mi je tako teško truditi se... Ili je to bio tek strah od neuspjeha, zvučnih šamara vlastitom egu... Ne znam.
Uglavnom, žena s kraja prošle priče bila je jedna od tih koje su mi slale signale koje čak ni ja nisam uspio previdjeti. Često sam u mašti vizualizirao svoje ruke na njezinoj guzi... A nisam ni sanjao kuda će me ta vizualizacija odvesti.
Dvije-tri godine starija, samohrana majka blizanaca koji tada još nisu navršili ni dvije godine... U jadnom poluruševnom stančiću, bez pola potrebnog namještaja... Preponosna i pretvrdoglava da bi se vratila roditeljima koji su joj vrata ostavili otvorenima, unatoč seoskom okružju koje je na nikad udavane samohrane majke gledalo sa silnim prijezirom.
Stvar je započela valjda tako što sam nakon onog vraćanja ključeva iz prošle priče svratio još koji put. Na kavu i druženje. Jednoga dana sam došao kad je bila sama, djeca su bila kod njenih, a u stanu je bilo hladno, dva-tri dana ga nije grijala zbog odsutnosti. Bilo je to vrijeme mog prvog podstanarstva kad sam stanovao u iznajmljenoj sobici s upotrebom zajedničkog kupatila. Pozvah ju radije na kavu k sebi, kod mene je bilo toplo. Kavu koju sam skuhao (detalj kojeg nikad neću zaboraviti, a ni ona) u opranoj limenci goveđeg gulaša kojeg sam si dan prije servirao za ručak.
Završili smo u krevetu, da. Osokoljen prethodnim doživljajem s zelenookom gastarbajtericom, s lakoćom sam izveo napad. I iznenadio se kako mi to ovaj put mnogo lošije ide. No, gošća se nije dala smesti. Iako te večeri nije mnogo postigla, nije odustala. Pozvala me je k sebi već sutra.
Nisam ni znao da sam tada započeo nešto što će me držati punih šest godina.
Nisam se tada vidio s njom. Moje nesigurne momačke 23 godine nisu se mogle nositi s njezinom situacijom. Zapravo - sasvim razumljivo. Ali sam se vidio u tom seksu s njom, da. Veoma dobro sam se tu vidio. I često. Bio je to strastven odnos. Došao bih iz grada navečer kad uspava djecu, vidno pripit, ponekad i žešće pijan i zgrabio ju već na vratima. Nekad nismo stigli ni do kreveta.
Bio sam stoka prema njoj. Nitko nas nije vidio skupa. Došao bih navečer, iskrao se ujutro. Nemirne savjesti. Jer i osjećao sam se tako – kao stoka. Očekivao sam da će me otjerati. Nikad me nije otjerala. Ja sam odlazio, u namjeri da to prekinem zbog sebe i nje. I vraćao se. Pet-šest puta smo prekidali na mjesec ili dva. I svaki put se dogodilo isto. Ja sam se nalokao u gradu i nazvao ju. A ona je rekla "Dođi". Ili bih se samo pojavio na vratima i pokucao. I vrata su se svaki put otvorila. I svaki put smo se pograbili istog časa.
Bila je to prva žena koja mi je ikad rekla "volim te". I nije čula isti odgovor. Nikad ga nije čula. Volio sam naše razgovore o svemu i svačemu u pauzama seksa. Šaputanja na jastuku. Bila je iskrena, otvorena, topla osoba. I bila mi je draga. Ponekad toliko da bih joj to možda mogao i reći. Ali nisam. Lijepa riječ tada nije htjela iz mene. I dalje se nisam vidio s njom.
Seks je bio fenomenalan. Mladenački, nezasitan. Svaki put kad čujem "Fridu" od Psihomodo Popa ja se sjetim nje. Jer – pod nama su doslovno pucali kreveti. Bila je jako mršava, manjih grudi, visoka, dugih nogu, plavokosa... Još dugo nakon nje sam žene slične tjelesne građe pogledavao s vidnim zanimanjem, automatski ih u mislima povezujući s divljim seksom.
Jednog dana sam otišao i nisam se više vratio. Zbog sebe i nje. Jer – bilo je dosta. Trajalo je šest godina, djeca su joj krenula u školu, ono što smo tajili svi su ipak saznali... A ja se nisam mijenjao u odnosu na nju.
I falila mi je, ali izdržao sam.
Sreo sam ju nakon godinu dana u gradu, sjeli je kraj mene za šank u jednom bircu. I pričali smo o svemu i svačemu. Otišla je koji čas prije mene. Platio sam račun i htio krenuti kući, ali nisam uspio pronaći ključeve od auta. Nakon par minuta traženja shvatio sam... Ukrala mi ih je.
Nije stanovala daleko, možda nekih 200m. Trčao sam u tom pravcu, zatekao ju 20 m od stana. Pravila se luda i zvala me na kavu. Nisam pristao. Onda je uzela ključeve i pokazala mi ih je. I rekla da ih mogu dobiti tek poslije kave.
Zgrabio sam ju za ruku, gotovo povrijedio i iščupao ključeve.
Iako je pola mene htjelo ući u taj stan - pobjegao sam.
Spasio sebe i nju od još nekoliko uzaludnih godina.
 |
Little lives 
