"Spala knjiga na dva slova", reklo bi se. Kakvu god kritiku zaradio pišući postove, to zapravo bude samo ono što se u mojoj glavi već "vrti".  Da, sva ta pitanja i ja postavljam sebi, svakodnevno. No, nemam na njih baš tako čvrste odgovore kao neki od vas.

Da li je "igra" postala sama sebi ciljem, ako i jest, kada je to postalo tako? Ako i jest, rekao bih -  tako je od Milice. Ako ništa drugo, bila je prekretnica. Ne samo ona, nije ona toliko važna (ona svakako ne, jer da je htjela biti i bila bi), već više činjenica da sam uz nju dočekao četrdeseti rođendan. A taj četrdeseti, uz dovoljno umora i poluzainteresiranu curu - morao je napraviti promjene u meni.

Da, u sebi sam zapravo odustao. Obitelj vjerojatno neću zasnovati, čini se.  Možda si nađem nekoga s kim bih ostario.

Možda nastavim na isti način zbog ljepote same igre, a ta ljepota sigurno postoji.

Sve u svemu, odjavljujem se. Dok je bilo potrebe za iznošenjem intime, a sve u stilu "neka mi netko odgovori, neka mi netko pomogne", bilo je i smisla ovim piskaranjima. Ali zapravo već odavno takva potreba izostaje, odgovore mi ne uspijevaju dati neki drugi ljudi, pa je time i ovo pisanje postalo prostitucija vlastite mi nutrine.

Kad bolje pogledam, na sva pitanja koja sam ovdje iznio u posljednjih mjesec-dva može mi odgovoriti jedino vrijeme. Iliti - vrijeme i ja.

Odoh dalje. Jedra su razapnuta, vjetrić već imam. :) Ako ikad stane, naići će neki drugi vjetar.

I tako opet, opet i opet.

Arrivederci.

P.S. Htio sam vam ono jednom snimiti jednu lijepu vožnju motorom, no nikad to nisam realizirao. Umjesto nje, prilažem snimku svoje prve vožnje motorom u mjesecu lipnju (na boljim se zvučnicima čuje i brundanje motora). Možda se negdje i sretnemo. Ak vidite nekog lika na motoru koji vam maše, dok mu se smajl ocrtava iznad bradice pod poluotvorenom kacigom - to sam vjerojatno baš ja. :))) Živjeli.