|
Da, poprilično smo demokratskije društvo nego prije 10 godina. Bez obzira što još ima pretučenih novinara, zataškanih negativnih slučajeva, korupcije... Ali stvari su se ipak pomakle s mrtve točke. I to je dobro. U zadnje vrijeme može se pročitati dosta o nekim skroz "lijevim" javnim skupovima i događajima poput organiziranih posjeta Kumrovcu, "Štafete mladosti", a i predsjednik RH u svojim nastupima često zaluta u tu krajnost. No, iako sam više lijevo orijentiran (tek kao svjetonazor, jer mislim da više ni za koga neću dati svoj glas na izborima), gledam na tu jugonostalgiju kao na još jednu ekstremnu, nelogičnu i nepotrebnu krajnost. Jer svakome tko realno gleda na stvari je jasno da se narodi na ovim prostorima nikad neće pretjerano ljubiti. Netrepeljivost je zapisana u usmenoj predaji koja se prenosi na nove naraštaje. Uvijek postoji cvilizirani način zapisan u zakonima, javnim istupima, kao "lice" jedne medalje i ono loše što nigdje ne piše, ali živi u razgovorima, na koncertima, nogometnim utakmicama, kao njezino naličje...
Krahom SFRJ svakome tko na stvari gleda logično postale su jasne dvije stvari: da ta država baš i nije valjala kad je uspjela roditi toliko zla (iliti da je "bratstvo i jedinstvo" bilo tek nerealan privid), te da su i "crveni" učini dosta zla (a što se prije '91. baš i nije moglo čuti). Zato mi priča kako je prije '91. sve bilo bolje nikako ne drži vodu. Mislim, kad ćemo se više ostaviti prošlosti i početi gledati na sada i na sutra? Za mene bi ogromno dostignuće bilo npr. da se na nogometnoj utakmici između Hrvatske i Srbije više ne čuju šovinistička skandiranja. Dakle, ne moramo se ljubiti, ali dobro bi bilo da se ne mrzimo, da se toleriramo i respektiramo. No, i to je fatamorgana.
 |
Zato je bitno da se svi zločini počinjeni u ovom našem zadnjem ratu stvarno procesuiraju, krivci kazne i krene se dalje.
I da ova kurčeva država zatraži od Srbije mape za razminiranje onih silnih polja u Slavoniji...