Jučer Milica i ja nismo uspjeli ni pričati a da nas netko ne prekine... Prvo je Kraljica Majka opet nešto izvoljevala (naravno - skroz neplanski i iznebuha), a u drugom pokušaju prekinuo me je gospodin XY, kojeg skoro pa da i nisam čuo još od prošle jeseni, kada je bio jedan od mojih "uzalud-vam-trud-svirači" dobrih duhova. 

Dakle, taj poziv na drugi mobitel me je žešće iznenadio. Gospodin XY se zatekao u birtiji. U kojoj, sasvim slučajno, radi i izvjesna bivša iz jedne davne priče. Koja i dan-danas, eto - konobari. I za koju sam svaki put, kad god sam se posljednjih godina te žene sjetio, pomislio da je kod nje vrijeme nekako stalo. Jer je, osim koje bore oko očiju, kod nje gotovo sve bilo isto i desetak godina poslije. Posao, stan, način života, navike... Gotovo sve.  

No, nije baš sve isto, čini se.

Prošlo je za čas, ni meni nije jasno kad prije, ali eto... Pol godine sam s Milicom.

Zanimljiv je to odnos. Uglavnom miran i skladan, na tjelesnom planu sve žešći, teško da bih se mogao požaliti na bilo što. Ni ne žalim se. 

Doduše, često mi padne na pamet to odstupanje od onoga što sam za sebe smatrao neophodnim. Milica nije osoba koja sa mnom dijeli svaku misao. Ta meni "zacrtano" potrebna komponenta prijateljstva ne postoji u onoj mjeri kakvu sam za sebe želio.

Jednostavno - ona ne kuži tu ljepotu presipanja iz šupljeg u prazno. Nema tu potrebu. I onda ja razmišljam... Otkud meni ta potreba? Što ju je potaklo? Ono, sjediti i filozofirati na temu ŠBBKBB (što-bi-bilo-kad-bi-bilo), raspredati o ljudima, događajima, svijetu i svemiru...

Jednim je to dijelom potakla usamljenost, zbog koje mi jedna jedina osoba treba ispuniti više različitih potreba. Iako to nije presudno niti ključno u toj priči.

Ono što je tu (čini se) veći problem je neki ziheraški pristup ljubavi, vezi, nesklonost slijepom prepuštanju nepoznatim stazama... Da, kad nekog znam u dušu i ne vidim u njoj ništa po mene potencijalno pogubno, tada sam sklon prepustiti se u potpunosti.

100% vjerovati. Inače držim ručnu, čvrsto.

Milica je tu moju ručnu kočnicu spustila znacima koje sam morao odgonetati. Ne, nemojte misliti da ne razgovaramo. Razgovaramo mi, svakodnevno. Više puta. No, teme su nam nešto sasvim drugo nego što su bile npr. one dijeljene s Ljubinkom. Razgovaramo o tim danima, kako ih provodimo kad nismo skupa, zezamo se, zadirkujemo... I u tom zadirkivanju razvije se i dosta topline.

Da odnos s Milicom ne bi bio prejednostavan pobrinula se klasična ljubomora.

Prošloga tjedna obećao sam Ljubinki da ću doći spojiti joj još jedno računalo na wireless. Milici, koja je već ranije preživjela i prihvatila da ću s Ljubinkom s vremena na vrijeme zasjesti uz kavu to je bilo malo previše. Ili da radije kažem - puno previše.

"A, sad smo već prešli na kućne posjete?"

Mislim, ajd nekome podesi računalo a da mu ne dođeš kući... Ne znam kako bih to izveo.

Pokušao sam smiriti ju svim raspoloživim sredstvima, svim riječima kojih sam se sjetio. Nije uspjelo. I, da stvar bude gora, Ljubinka mi je odgodila aranžman za slijedeći dan, ne znajući naravno što se događa i da to želim što prije srediti.

No, nizašta na svijetu ne bih odustao od toga, prije bih prekinuo vezu. Jer je poznato da mi nitko ne može određivati s kim ću se družiti, isto kao što mi nitko ne može odrediti ni s kim ću biti u vezi, a što je već poznato iz nekih primjera.

Odustao sam od ideja da će osoba s kojom sam u vezi imati puno razumijevanje za moja druženja s bivšima. Tako mi je i u ovome slučaju s Milicom preostalo samo da čekam da sve to prođe, znajući da će i ona uvidjeti da se tamo ništa lošega nije dogodilo, da ta druženja neće postati intenzivnija i da je, uostalom, ona (tj. Milica) ta koja je br.1 svih mojih dana u posljednje vrijeme i da joj taj status nitko osim nje same ne može oduzeti.

Tako je na kraju i ispalo. :)

*******

Madre Mia je opet u bolnici. Izludit će me ta žena i njezine djetinjarije. Posljednjih dana sam od nje čuo sve moguće o poslovima oko kuće koje bih trebao napraviti, a niti jednu riječ o tome da se ne osjeća dobro. Ovo drugo čuli su svi oni daleki i strani ljudi koji su tih dana telefonski razgovarali s njom. Pa iz toga ispada da se o jadnoj, staroj i bolesnoj ženi nitko ne želi brinuti.

Danas sam umalo završio na izvoru vijesti koje bi mi omogućile barem dvostruku posjetu na najvažnijoj mi komercijalnoj web-stranici. No, ipak - ništa od toga. Tresla se brda, rodio se miš.

Još jučer složni prijevoznici danas (kada je trebalo) su bili manje složni. Dozvolili su da im tajkuni, gospodarski kriminalci i monopolisti opale još jedan šamar. 

Ništa od blokade prometnica. A baš sam se bio naoštrio... Zamislite koliko su kamioni veći od traktora i koliko bi impozantnije djelovala ova blokada. :))))))

Jebajiga. 

 *********

Već 4-5 dana mi titra mišić na desnoj butini. Ima li to neko skriveno značenje?

Tek nedavno sam skužio nešto o sebi, o čemu prije nisam previše razmišljao: promišljen sam u odijevanju. Ono, kao - slažem skladne kombinacije iz minimalne ponude svoje odjeće i obuće.

Skužio sam to iz nekoliko pojava: prvo - nerviraju me pogrešni oblici, krojevi ili boje na ženi s kojom sam u vezi; drugo - moja vlastita sestra pridaje potpunu važnost mom sudu, prezentira mi nekoliko kombinacija kad god se hoće lijepo skockat (u nekim važnijim prigodama), a moj sud bude konačan; treće - kad idem kupiti neki odjevni predmet, uglavnom uvijek imam u glavi boju i približan stil, tj. kakav odjevni predmet trebam da bi mi se uklopio u već postojeću garderobu.

Nisam nikad prije previše razmišljao o toj tematici, u teen godinama poznavao sam samo crne odjevne predmete i crne patike, u dvadesetima sam tome dodao i bijelu ili tamnoplavu boju, u tridesetima nijanse smeđe, nešto kasnije i mnoge druge boje. Zadnjih godina mijenjam i izvore nabavke - odustajem polako od mjesta poput npr. Arizone (iako su za neke vrste odjeće poput npr. jeansa takva mjesta još uvijek u kombinaciji, jer za jedan odjevni predmet ja nikad neću dati više od 200-400 kn, ukoliko se ne radi o jakni, debelom zimskom džemperu ili, naravno - odijelu). 

Prije svega uživam ako sam izabrao prave cipele (valjda su te zadnje godine prečestog druženja s ženskim rodom nešto "pomakle" na metro-stranu :)))) ). A tu gotovo nikad ne fulam. Iliti - nikad ne fulam kad biram lijepo, klasično, elegantno.

Opcija br.2 je pomaknuto iliti ekscentrično. Ni tu nikad ne fulam, bar što se mene tiče. :)))) Drugi se obično ne slažu s tim, ali njih se u ovom slučaju niti ne pita.

Još sinoć u predvečerje baš ništa nije kazivalo da bi taj dan mogao završiti toliko naopačke...  Subota kao i mnoge druge u zadnje vrijeme, vozio sam u Osijek, išao se naći s curom. Mogao sam ići sestrinim autom, ona je na moru, njezin ima klimu, no nije bilo vruće pa sam išao svojim. 

I, na samom ulazu u OS...

Šklop-šklop-šklop, začuo se zvuk ispod haube. I lampica, crvena... Struja. Znao sam odmah što je - pukao remen. Isti onaj kojeg sam promijenio proljetos i koji bi trebao trajati bar 2-3 godine. Kvalitetna roba, nema što.

Kvar? To je kvar ??!

To je govno!

Problemčić kojeg bih sam riješio za dvadesetak minuta, samo kad bih imao rezervni remen. No, naravno - ja ga nemam.

I što sad? Gdje naći remen u subotu navečer? Nigdje, naravno.